Prijava
Vozio sam kao vozač Ivicu i Janicu Kostelić, a oni pojma nisu imali da nemam papire, kad je to čuo Gero, njihov učitelj ne samo da je bio šokiran – poludio je ne vjerujući da se igram s njihovim životima - godinama
Nikako ne bi trebalo ovu ispovijest shvatiti kao ruganje policajcima. Dapače, u više su se navrata pokazali razumnima, ne držeći se strogo akata i članaka. Bili su spremni poslušati priču, moju verziju, ponekad i više nego što je trebalo. Ali ja sam branio svoju stražnjicu, kako se to kaže. A tada su dozvoljeni i niski udarci. Recimo. Bilo je to 12 godina avanture, pojačana adrenalina, a vožnja je bila – više od vožnje. Sve dok to nije pokvario On - Dubravko Gerovac Gero. Ili, kako ga zovu Ante i Ivica Kostelić – gospon Gerijatrija.
- Figi, pa kaj ja to čujem? Ti nemaš vozačku?! Nemaš jer si je izgubio, nemaš jer si vani položio pa nemaš hrvatsku, ili su ti je samo oduzeli jer si preveč pil? Mislim, ne kužim baš...
- Znam da ne kužiš, Gero. Ja je nemam, jer je nikada nisam niti imao.
Besmisleno bi bilo opisivati izraz lica instruktora Špalja, Dubravka Gerovca. Lik je inače poznat po dugoj ragbijaškoj karijeri te kao učitelj vožnje Janice i Ivice, odbojkaških sestara Jelić, Gordana Kožulja, Nike Kranjčara... Specijalizirao se za sportske zvijezde. I sad je prvi puta stajao pred ozbiljnim izazovom: naučiti voziti vozača s 12-godišnjim iskustvom po Europi, Americi i Australiji. Kojem je na tim putovanjima nedostajao sam jedan maleni detalj: vozačka.
Sve je počelo uistinu bez predumišljaja. Ono - kad kupiš svoj prvi auto, jer je super prilika. Uvjerio me je u to, osim prodavatelja, i moj kolega, tada fotograf u Sportskim novostima, Drago Sopta zvani Daka. Ugledao je moj zeleni Peugeot 205, kojim sam mu se došao pohvaliti, pa zamalo završio na hitnoj od bolova u želudcu. Smijao se dobrih petnaest minuta. Ispalo je da je moja dobra prilika ustvari bio njegova 205-ica, koju je svojedobno bio toliko skršio da auto nakon sudara nije bio dulji od metra.
Dobio je za njega otprilike koliko stoji bolji upravljač, pa je auto nekako stigao u ruke vještog limara. Koji je, pak, uspio od jednoga metra navući tri i nešto, taman koliko je, više ili manje, Peugeot 205 doista dug. I čekao je „mustera“. Naivčinu. Pojavio se. Imao sam 3700 DEM, na toliko ga je, tobož predamnom, spustio i – prodao. OK, 1:0 za njega. Da ne duljim, taj sam auto, čisto da mi se kolege sportski novinari ne rugaju predugo (da, Sopta je čuvao tajnu, ali s još 50-ak novinara), prodao za 3900 DEM. Većem naivcu od mene. Ali s vozačkom dozvolom...
Više i cijeli tekst o ovoj neobičnoj priči možete pročitati u novom broju magazina Auto start koji je na kioscima zajadno za Start Styleom - 192 stranice za samo 12 kuna!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.