Što južnije, to zabavnije kaže hrvatski dizajner

Živio sam u Frankfurtu, Barceloni i Parizu. I to mnogo duže nego u Munchenu, gdje obitujem i radim posljednje tri godine. Jednako vrijeme proveo sam i u glavnom gradu Katalonije. Punih devet u Gradu ljubavi, a djetinjstvo i ranu mladost doživio sam u Hessenu! Gdje god bio osjećao sam se dobro, ali nigdje tako odlično kao u središtu Bavarske. Svi moji prijatelji okreću glavom kad im s oduševljenjem pričam o Munchenu.

Kako je moguće da mi se više sviđa boraviti i raditi u hladnoj i ozbiljnoj Bavarskoj nego u gradovima snova? Barcelona je kreativni puls Europe na Mediteranu. Koja li je to samo kultura, koja povijest, koji život...! Mjesto je to gdje se prožima novo i staro, urbano i rustikalno, brzo i sporo... Barcelona naprosto mami sve najbolje, od industrije, preko ideja pa sve do ljudi. Žila kucavica najpotentnije španjolske pokrajine fascinirala je Gaudija, Picassa..., Roberta Prosinečkog, Patrika Čavara, Antu Tomića... Tamo sunce sja 2700 sati na godinu, točno koliko ima sunčanih dana i u Splitu.

Prvi posao dobio sam sa 23 godina upravo u Barceloni. Radio sam u Volkswagenovom studiju i to u najelitnijim design centru tada. I dok su moji prijatelji, svi odreda još dugo studirali, moj je život radnog

čovjeka započeo zapravo na plaži. Usprkos tome, za mene to baš i nije bio neki izazov. Ravno iz studenske klupe njemačkog sveučilišta u kreativnu, ali opuštenu scenu njemačkog dizajnerskog studija smještenog na preudaljenoj, a samim time i na relaksiranoj katalonskoj adresi. Krivo vrijeme, a i mjesto za takav način života.

Sreća je u korelaciji spram nesreće…. Do tada nisam znao što je to tamna strana života. Nisam bio spreman za tako miran život. Da je bio predivan, shvatio sam mnogo kasnije.

Nakon pirinejske epizode život me je odvukao u Pariz, onaj raskošni Grad svjetlosti, u meni stranoj Francuskoj. Izazov tog ogromnog grada, toliko bogatog povjesnim tragovima i fascinantne kulture bio je izniman. U isto vrijeme to je središte gdje buja slatki život, gdje se živi 24 sata. S nama dizajnerima se zna. Ne drži nas mjesto i često mjenjamo ne samo mjesto boravka, već i radnu sredinu. Svi mi imamo nultu tolernaciju prema klišejima, gluposti, svakodnevnici i monotoniji. Mjene i novi izazovi su nama pokretač. Bio sam siguran da neću ostati zauvijek u Parizu, ali u mojim mladim godinama, bio sam spreman i žedan za grad iz snova. Svi oni koji su imali priliku biti ne samo turisti u Parizu, znaju za taj osjećaj ponosa koji vas obuzme kad shvatite da ste dio tog veličanstvenog urbanog scenarija. Mislite kako je to grad skrojen po mjeri i najzahtjevnijih želja, po mjeri čovjeka. Poslovno, moja je dizajnerska karijera zapravo tamo tek krenula. Već tada mogao sam birati. Biti u oblikovnom timu BMW-a ili prihvatiti izazov Citroena koji mi je dao odrješene ruke i mjesto u samom vrhu njihova dizajnerska studija!? Imao sam mogućnost odmah nakon studija početi u BMW-u i živjeti već tada u Münchenu. Usprkos tome odabrao sam drukčiji put. U Citroenu su me bacili u vatru od prvog dana, iako su me i u BMW-u već tada željeli.

foto: Auto start

München i BMW bili su za mene svo vrijeme najvažniji cilj. Kako doći do njega, bilo je samo pitanje strategije. U Citroenu sam imao priliku stvarati kao golobradi dizajner. Vjerojatno bih bio u sličnoj prilici i u BMW-u, ali usprkos ljubavi spram bavarske komapnije odlučio sam München čuvati za sam kraj. To je kao šlag na tortu.

Zahvalan sam Francuskoj, jer tamo sam imao prigodu osmislišljavati nove vizije automobila, od konceptualnog Hypnosea pa sve do Citroena C5. Nekako tada počeli su se i u Hrvatskoj zanimati za mene. Meni je sve to bilo iznenađujuće, jer zašto ja zanimam nekog na Balkanu kad tamo nikada nisam živio, a i rodio sam se u Njemačkoj.

Iako nikada nisam dulje boravio u Hrvatskoj, zahvaljujući odgoju roditelja ponosan sam na zemlju podrijetla, a i na narod kojem pripadam. Tko zna, da nije bilo Pariza i senzacionalnog uspjeha s dizajnom Citroena, a posebice modela C5, možda bi bio posve nepoznat hrvatskoj javnosti. To je valjda najveći doprinos Pariza mome životu. Sve ostalo je bilo iznimno naporno. Ponovo strani jezik, samo puno teži od netom naučenog španjolskog. Francuski mentalitet, gužva, loš zrak, preskup život i malo naših ljudi. To je mračna strana realnog života u francuskoj prijestolnici. Na razglednici Pariz izgleda glamurozno, no živjeti i raditi u njemu je sve samo ne lagodno. Parišku muku nisu mogle nadomjestiti ni lijepe žene, ni raskalašeni noćni život, a ni francuska „haute cuisine“. Sve su to bili razlozi brzog zasićenja gradom koji živi, ali koji traži i od svojih stanovnika da žive non-stop. Pet godina bilo je dovoljno. Usprkos odličnom poslu i jednako takvim rezultatima, nisam više mogao. Zasitio sam se Pariza i polako sam započeo planirati povratak u Njemačku. Rodio sam se u Frankfurtu i zaista volim taj grad, ali već

od djetinstva samo jedan grad u Europi me privlači i to je München. Ne znam zašto!? Nisam imao tamo nikoga, ni prijatelja, ni rodbine... Imao sam jedino dosta kontakata s ljudima koji su dolazili iz Münchena. Oduvijek su bili iskreni, otvoreni, simpatični... Njihova opuštenost i obiteljske vrijednosti bliske su mi. A tu je i velika hrvatska kolonija. Nakon toliko godina u inozemstvu, u pravom smislu te riječi, odlućio sam pokušati naći mjesto koje će objediniti moj ideal. Tamo je ne samo divno živjeti, već i osjetiti korijene, život, ali imati i perspektivu. Onaj tko to nije osjetio teško će shvatiti što zna

i imati privilegiju daleko od Hrvatske govoriti na materinjem jeziku. Istovremeno, München je grad nevjerojatne tolerancije i ogromnih mogućnosti. Ako ste radišni, talentirani i pametni, samo vam je nebo granica. Ovdje je sjedište BMW-a, marke koju obožavam od kad znam za aute. Vozio sam stare BMW-e kao student i oduvijek mi je bio cilj raditi za bavarsku kompaniju.

Kraj svega navedenog, München je smješten na idealnoj lokaciji. Grad ujedinjuje njemačku kvalitetu života sa južno europskim mentalitetom. Ne bez razloga, Talijani ga zovu Monaco i doživljavaju ga kao najsjeverniji grad Italije. München ima nešto hladniju klimu i po tome je pravi srednjoeuropski grad, no njegovi su ljudi društveni i topli, kao da su s juga, a ne s druge strane Alpa. München je idealan obiteljski grad. Cijele obitelji veselo skiću i to od ranog jutra pa sve do iza ponoći, bez imalo bojazni da će ih netko zaskočiti, preplašiti, napasti.... Zbog svega toga, tamo je život lakši, mirniji i opušteniji.

Za mene je što južnije to bolje. Svaki kilometar prema jugu osjećam sve više Hrvatsku. Ne baš Dalmaciju, a ni Međimurje i Zagorje, odakle su mi korijeni. Katolička Bavarska najbliža je tome, uz to još obavijena Alpama. Želite li na skijanje potrebno vam je svega sat-dva, želite li pak do toplog Jadrana, dostatna su četiri sata. U Münchenu imam sve, a velika mi je želja upoznati i lijepu dobrodušnu Hrvaticu. Najradije bi oženio jednu takvu. Tada bi mi život bio potpun.