Prijava
U rubrici "SJEĆATE LI GA SE?" govorimo o automobilima koji su obilježili našu prošlost, ali su bili toliko neupadljivi da smo ih vrlo brzo zaboravili. Današnji gost je Lancia Y iz devedesetih, model koji je imao mnogo obožavatelja ali i nekoliko velikih problema
Početkom devedesetih godina Lancia se bacila na razvoj svojeg novog modela koji je trebao zamijeniti Y10. Maleni Y10 koji se proizvodio od 1985. godine je zapravo bio proizvod Autobianchija, no na većini izvoznih primjeraka nalazila se oznaka Lancije. Lancia je hitno trebala novi mali model, a rješenje je pronađeno u Fiatu. Odlučeno je da će novi Y nastati na osnovi Punta čiji je razvoj krenuo krajem osamdesetih.
Godine 1995. Y10 je otišao u mirovinu, a s njim je nestalo i ime Autobianchi kada je tvrtka integrirana u Lanciu. Te iste godine predstavljen je i novi Y. Automobil je bio dugačak 372 cm i time znatno veći (oko 40 cm duži) od Y10. Iako Y nije nimalo nalikovao na Punto, mnogo toga je posuđeno s Fiata i to je bio prvi problem novog Y. Mnogi nisu htjeli platiti više za model koji je zapravo Punto malo raskošnijem "odijelu".
To "odijelo" je "skrojio" Enrico Fumia, tadašnji šef dizajna u Lanciji, kasnije također odgovoran za Lybru. Prednji dio je pomalo podsjećao na 1994. predstavljen monovolumen Lanciu Zetu, no linije su bile oštre, pomalo agresivne i vrlo elegantne. Vrlo uspješna kreacija jer u njeno vrijeme Lancia Y je smatrana pravom ljepoticom, a i dan danas ne izgleda nimalo loše.
U unutrašnjosti je Y imao tipičnu, ne previše praktičnu ploču s instrumentima koja je bila smještena u sredini. Dizajneri Lancie su to vjerojatno napravili da bi automobil bio drugačiji no mnogima se to nije svidjelo jer takvi su instrumenti bez sumnje manje praktični. To je bio još jedan problem Y, no Talijani su ostali tvrdoglavo pri svome tako da su sve varijante malih Lancia do danas opremljene centralno smještenom pločom s instrumentima. Od opreme auto je imao dva zračna jastuka, ABS, centralno zaključavanje i električne podizače stakala.
Kao i njegov prethodnik, Y je bio omiljen među ženama koje su činile veliku većinu kupaca. Možda i zbog izbora boja jer pored 12 standardnih boja, Y kupci su uz nadoplatu mogli birati između 100 (!) različitih nijansi koje su se nudile u takozvanom Kaleidos asortimanu. Boje su bile podijeljene na 25 nijansi plave, 16 nijansi ljubičaste, 25 nijansi zelene, 15 nijansi sive i smeđe te 19 nijansi crvene! Danas je nešto takvo nezamislivo, u ovoj klasi automobila proizvođači uglavnom nude manje od 10 različitih boja.
Ponuda motora je bila široka, a većina ih je dolazila iz Punta. Osnovu su predstavljali poznati motori iz obitelji Fire: 1,1 litreni sa 55 i 1,2-litreni sa 60 KS. Oni koji su htjeli više snage mogli su birati između motora sa 75, 80, ili 86 KS. Osim klasičnog mjenjača s pet brzina nudio se ručni sa šest brzina što je tada bilo izuzetno rijetko i ispred svog vremena te tada egzotični CVT automatik, također ispred svog vremena. No nemojte misliti da je Lancia bila zaslužna za ove tehnologije. Sve to je već ranije predstavljeno u Puntu. Top model sa 86 KS se nazivao "Elefantino Rosso". Težak samo 910 kg do 100 km/h ubrzavao je za 10,9 sekundi i postizao najveću brzinu od 177 km/h. Snažnijih varijanti nije bilo, kao ni dizelskih modela i to je bio još jedan problem u vrijeme velikog rasta popularnosti dizelaša i malih sportskih automobila.
Lancia Y službeno se prodavala u Hrvatskoj, no njene prodajne brojke nisu bile ni približno tako dobre kao one Punta koji je tada na našem tržištu bio bestseler. Kupci jednostavno nisu htjeli dati 5000 ili 10000 kuna više u odnosu na jednako opremljeni Punto koji je bio prostraniji i imao veći prtljažnik. Razlog za izbjegavanje Lancie bila je i usmena predaja o toma kako auto voli "hrđati" (što se nikada nije pokazalo posebno problematičnim). Naime Lancia je tada još uvijek proganjao duh "hrđave Bete" iz sedamdesetih koja je imala velike probleme s korozijom, a mnogi kupci su zbog toga Lanciu doživljavali kao marku koje je jako sklona hrđi. Govorilo se da Y ima i nepouzdanu mehaniku, što također nije bilo točno. Motori su bili vrlo izdržljivi, jednostavni i jeftini za održavanje i popravak. Kao kod Punta...
Ni mediji, posebno Njemački, nisu štedjeli Y. Zamjeralo mu se mnogo toga, između ostaloga slabe kočnice, loš osjećaj za volanom, mali prtljažnik od 220 litara, tijesno raspoređene papučice, teško čitljivi instrumenti, buka motora, slabe performanse osnovnih modela... Ipak, mnoge kupce nije bilo briga što novinari misle i "ulica priča" te je automobil bio solidan uspjeh, pogotovo na domaćem talijanskom tržištu. Proizvedeno je više od 800.000 primjeraka do 2003. godine kada je Y otišao u "penziju". Zamijenio ga je model koji je umjesto samo slova u nazivu imao čitavu riječ Ypsilon.
Od tada je prošlo samo dvadeset godina, a Y je gotovo potpuno iščeznuo s naših cesta. Rijetko se pojavljuje i u oglasima, a kada se pojavi ima vrlo malu cijenu, uglavnom od 500 do 1500 eura. Za neke bolje očuvane primjerke ambiciozni prodavatelji traže i više od 3000, no to su samo puste želje. Čini nam se da je cijena ovog auta trenutno na apsolutno najnižoj razini. I da će uskoro početi blago rasti.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.