Prijava
U avanturu izrade motora za Formulu 1 upustili su se mnogi proizvođači, čak i Lamborghini, Yamaha, Isuzu, Subaru...
U ovogodišnjemu prvenstvu Formule 1 zasad dominiraju Ferrarijevi i Mercedesovi motori koje koristi šest timova. Ferrarijeve motore osim Scuderije koriste Haas i Sauber, a Mercedesov motor osim bolida tima AMG Petronas pokreće Williams i Force Indiju. Uz Hondu, koja je ekskluzivno u McLarenu, još je samo jedan proizvođač motora - Renault. Osim tvorničkoga tima njegov motor pokreće i Torro Rosso, a praktički isti motor je i u Red Bullu, no zbog komercijalnih razloga zove se Tag Heuer iako je riječ o Renaultu.
Dakle, trenutačno su samo četiri proizvođača u svijetu koji izrađuju pogonske jedinice za najbrže bolide današnjice. Nekoliko je razloga tomu, a jedan od najsnažnijih je financijske prirode. Razvoj motora stoji mnogo novca, a o kolikim je razmjerima riječ najbolje govori to što su se iz svijeta Formule 1 povukli i brojni renomirani proizvođači koji su nekad u njoj nastupali. Što zbog financijskih, što iz komercijalnih razloga iz toga svijeta nestale su brojne marke koje su se dičile motorima za Formulu 1.
A, ovo je priča upravo o onima koji su s više ili manje uspjeha nastupali u Formuli 1 ili barem to pokušali. Možda najzanimljivija era u tome kontekstu bila je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su ukinuti turbomotori, a stazama zagospodarili atmosferski V12 ili V10, motori s obujmom 3,5, a kasnije 3,0 litre. U 1988. je posljednji put neki bolid iz Formule 1 pokretao motor s oznakom Alfa Romeo, čiji je V8 turbo razvijao 700 KS. U razdoblju od 1990. do 1996. motore za F1 proizvodila je Yamaha. Motori s oznakom OX prvo u V12, a potom i u konfiguraciji V10, pokretali su razne timove, od Jordana i Brabhama do Tyrella, no nisu bili konkurentni baš kao ni šasije na koje su bili ugrađivani. Yamahin motor iz F1 trebao je pokretati prvi supersportski auto toga proizvođača, no cijeli je projekt ukinut, a na bazi Yamahinih nastali su motori marke Judd, nazvani po prezimenu osnivača tvrtke specijalizirane za proizvodnju motora s visokim performansama.
Slično je i s motorima Cosworth, koje je za F1 proizvodila privatna britanska tvrtka i čije se ime najčešće povezuje s Fordom. Naime, Cosworthovi motori nastupali su u F1 i pod nazivom Ford, ovisno o marketinškom interesu.
Motori marke Ilmor također su pokretali brojne bolide, a konstruirao ih je inženjer Mario Ilien. Najpoznatiji su V10 s obujmom 3,5 litre koji su ugrađivani u Pacific, March i Tyrell. Motore za F1 radila je i tvrtka Mecacrome, a najuspješniji njezin proizvod je 3.0 V10 koji je pokretao Renaulte u sezoni 1997. i 1998. Tvrtku je u potpunosti preuzeo Renault Sport.
Uz Mecacrome je usko vezana i tvrtka Supertec koju je u F1 doveo Flavio Briatore, potkraj devedesetih. Supertecovi motori pokretali su Williams, Benetton, BAR i Arrows, a u Bennetonovu bolidu motor je nazvan Playlife, po glavnome sponzoru. Što se tiče proizvođača serijskih automobila vrijedi se prisjetiti Peugeotova motora V10 za F1. U F1 je motorom 3.5 V10 ušao 1994. s McLarenom, naredne tri sezone opskrbljivao je Jordan, a od 1998. do 2000. Prost GP. Motor nije bio pouzdan i tijekom sedam sezona nije ostvario nijednu pobjedu.
No, praktički isti motor “nastupao” je u F1 u Arrowsima i Minardijima još dvije sezone, ali pod nazivom Asiatech. Sličan je slučaj i s Mugenom koji je dorađivao Hondine motore i u Formuli 1. Lamborghini, čije ime asocira na snagu i performanse, također se nije proslavio u Formuli 1. U sezonama od 1989. do 1993. nastupao je s motorom 3.5 V12 u timovima Larrousse, Lotus, Ligier, Modena i Minardi. Motor je bio dovoljno snažan i kompetitivan, ali najveći problem imao je s pouzdanošću. Najbolji rezultat je jedno treće mjesto Agurija Suzukija na utrci u Japanu.
I dok se Lambo još može povezati sa svijetom utrka, što tek reći za Isuzu? Marka poznata po malim autima ili pikapima doista je proizvela motor za F1. Bilo je to u vrijeme kada je surađivala s Lotusom u projektu cestovnih auta pa se u sezoni 1990. željela priključiti u F1.
Tim sa samo četvero ljudi napravio je motor 3.5 V12 koji je zadovoljavao ondašnja pravila F1. Na prvim testiranjima izmjereno je impresivnih 755 KS. Testiran je u Lotusovu bolidu u Silverstoneu, uoči početka sezone i pokazao se vrlo dobrim, no problem je bilo to što ga se nije moglo smjestiti u Lotusovu šasiju predviđenu za Lamborghinijev V12.
Zbog šasije je imao problema s hlađenjem i nije bilo mjesta za alternator pa je mogao voziti samo ograničeni broj krugova. Subaru, nekada poznat po uspjesima na relijima, u F1 se pojavio s motorom 3.5 Boxer, s 12 cilindara i 60 ventila. Vozio je samo osam utrka, a zamijenjen je Cosworthom zbog premale snage i prevelike mase u odnosu na konkurenciju. Uz današnje komplicirane pogonske jedinice i ograničenja zasigurno u F1 više neće biti toliko raznolikosti ni više proizvođača.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.