Umjesto skromnog trocilindričnog motora sprijeda, inženjeri su u Aygo Crazy ugradili središnje postavljen 1.8 VVT-i motor iz Toyote MR2, temeljito prerađen uz pomoć turbopunjača
Sjećate li se vremena kada su proizvođači automobila, barem povremeno, radili stvari jednostavno zato što mogu? Kada su auti nastajali bez Excel-tablica, bez fokus-grupa i bez pitanja "ima li to smisla". Upravo u tom duhu, prije dvadesetak godina, nastalo je mnogo "ludih automobila", od serijskih gradskih auta s V6 motorom do monovolumena s motorom iz Formule 1. Jedan od takvih "ludih modela" je i službeno nosio "ludo ime" - Toyota Aygo Crazy. Bio je to jedan od onih automobila koji su se pojavili, zapanjili i nestali u zaboravu "mainstream publike", ali su zato ostali duboko urezani u kolektivno pamćenje pravih zaljubljenika u automobile.
Priča počinje 2008. godine, u vrijeme kada je prva generacija Ayga bila svježa, simpatična i krajnje racionalna. Gradski trocilindraš od 68 KS bio je sve samo ne uzbudljiv, ali Toyota je odlučila pokazati da i najmanji model u ponudi može postati platforma za ludilo. Rezultat je bio Aygo Crazy, koncept s cestovnom homologacijom koji je s "normalnim" Aygom dijelio malo toga.
Umjesto skromnog motora sprijeda, inženjeri su u Aygo Crazy ugradili središnje postavljen 1.8 VVT-i motor iz Toyote MR2, temeljito prerađen uz pomoć turbopunjača. Snaga je skočila na oko 200 KS, što je u automobilu dugom tek nešto više od tri i pol metra zvučalo kao recept za katastrofu. Pogon je bio stražnji, mjenjač ručni, a cijela karoserija proširena, spuštena i jako "nabildana".
Vizualno, Aygo Crazy nije pokušavao biti suptilan. Prošireni blatobrani, golemi otvori za zrak, agresivni odbojnici i široki trag kotača više su podsjećali na mali reli automobil nego na mali gradski auto. Straga se, iza sjedala, nalazio motor vidljiv kroz staklo, kao jasna poruka da je ovo nešto sasvim drugo.
Unutrašnjost je također bila daleko od serijske. Stražnja sjedala nisu postojala, tu je bio zaštitni kavez, a vozač i suvozač sjedili su u školjkastim sportskim sjedalima. Instrumenti su bili minimalistički, fokusirani isključivo na vožnju, dok je udobnost ostala negdje daleko iza planova kreatora ovog auta.
Performanse nikada nisu službeno precizno objavljene, ali se govorilo o ubrzanju do 100 km/h ispod šest sekundi. Još važnije od brojki bio je karakter. Aygo Crazy bio je automobil koji je prkosio logici, automobil koji je dokazivao da se i u korporativnom sustavu poput Toyotinog ponekad rodi nešto potpuno nefiltrirano.
Naravno, nikada nije bilo realno očekivati serijsku proizvodnju. Aygo Crazy bio je čista demonstracija inženjerske slobode, koncept napravljen za salone, naslovnice i ljubitelje automobila. No upravo zato danas ima gotovo kultni status. Danas, u eri elektrifikacije, asistencija i stroge regulative, i u trenutku kada je najnovija izvedba Ayga postala hibrid, ovaj Aygo Crazy djeluje kao relikt nekog potpuno drugačijeg i "slobodnijeg vremena"...
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.