Prijava
Utrke su tih godina išle ruku pod ruku s turizmom i promocijom države kroz elitne društvene događaje, a to su ovakve utrke doista i bile
Grof Marko Bombelles je 1898. godine počeo graditi povijest hrvatskog automobilizma, dovevši prvi automobil u selo Vinica, u blizini Varaždina. Riječ je o automobilu marke Nesselsdorfer koji je Bombelles dovezao iz Beča, za što su mu trebala dva dana. Potom je odlučio prezentirati automobil i Zagrepčanima pa se odvažio na putovanje prema Zagrebu, koje je trajalo tri sata i četrdeset minuta.
Utrka Zagreb – Varaždin – Zagreb
Točno na dan smrti prvog hrvatskog automobilista Marka Bombellesa, 8. rujna 1912. godine, održana je prva hrvatska automobilistička utrka. U to vrijeme već je u Hrvatskoj bilo oko 250 automobila, 20 autobusa i 60 motocikala, a za sudjelovanje u utrci odlučilo se devet vozača. Ruta je bila: Zagreb – Podsused – Bistra – Sv. Križ – Začretje – Veternica – Lepoglava – Ivanec – Jurketinec – Vidovec – Varaždin – Novi Marof – Sv. Ivan Zelina – Sesvete – Zagreb, a bila je duga velikih 177,5 kilometara.
Prvi na startu bio je barun Dioniz Hellenbach u Dürkoppu (30 konjskih snaga), a slijedili su ga redom Ferdinand Budicki u Opelu (30 KS), grof Milan Kulmer u Mercedesu (28 KS), Villy Haupt u Bock-Holländeru (24 KS), Herman Vrastil u Opelu (24 KS), Ljudevit Schlick u Opelu (16 KS), Vjekoslav Heinzel u Opelu (24 KS), Julie Rudovits u Opelu (30 KS) i Miroslav Kulmer u Bock-Holländeru (24 KS).
Start prve hrvatske utrke je bio na Črnomercu, a automobili su kretali u vremenskom razmaku od tri minute. Od Črnomerca do Podsuseda vozilo se polako, jer su makadamske ceste bile u vrlo lošem stanju, ali je nakon njih počela brza i zanimljiva vožnja.
Na putu prema Varaždinu dogodila se prva nesreća u povijesti hrvatskog automobilističkog sporta – automobil koji je vozio Ljudevit Schlick zapeo je za prolaska kroz potok pa su ga morali izvlačiti konji.
Na cilj u Varaždinu prvi je stigao Rudovitz, potom Budicki i Kulmer, a posljednji je stigao Willy Haupt. Ukupni rezultat se dobio formulom: težina automobila x broj osoba u autu x 100 te se sve dijeli s brojem konjskih snaga. Potom se dobiveni broj množi postignutim vremenom, u minutama.
Konačni pobjednik bio je Vjekoslav Heinzel s najmanje kaznenih bodova, vremenom 3 sata i 12 minuta te prosječnom brzinom 54,10 km/h. Slijedili su Vrastil, Budicki, Kulmer, Rudovitz, Hellenbach, Haupt i posljednji Kulmer. Zbog velika nevremena, natjecatelji su iz Varaždina krenuli ranije, a na cilj u Maksimir stigli su mokri do kože.
Utrka Zagreb – Plitvice – Sušak – Zagreb
Druga hrvatska automobilistička utrka održala se već godinu dana nakon prve, a organizirao ju je Prvi hrvatski automobilski klub. Vozilo se na relaciji Zagreb – Karlovac – Plitvička jezera – Vrhovine –Otočac – Senj – Sušak – Delnice – Karlovac – Zagreb, a bila su to zapravo tri dana neprestane vožnje.
Iako nisu pronađeni konkretni podaci koji bi detaljnije opisivali broj sudionika i vrste automobila, na slici iznad je vidljivo 11 automobila parkiranih ispred zagrebačkog HNK-a. Upravo to znači da je druga utrka bila masovnija od prve, što i ne čudi s obzirom na rast voznoga parka u državi.
Zanimljivo je kako je većina natjecatelja imala osobnoga vozača, ali bilo je i onih koji su radije vozili sami, poput Budickog, Heinzela i Hellenbacha. Tako je Budicki u jednom intervjuu, 1939. godine, izjavio kako je interes za utrku bio prilično velik, a cijela je cesta bila zatvorena za sve druge oblike prometa.
Neodržana hrvatska utrka
Tradicija ovakvih utrka trebala se održati i 1914. godine, ali zbog početka Prvog svjetskog rata nikada nije održana. Hrvatski automobilni list objavio je članak u prvoj hrvatskoj utrci s međunarodnim karakterom, koja je bila najavljena od 12. do 14. rujna 1914. godine.
Njezina ruta trebala se dijeliti na tri etape, a to su: Zagreb – Klagenfurt, Klagenfurt – Tarvisio – Gorica –Trst i Trst – Ljubljana – Rudolfovo – Zagreb. Osim toga, Automobilni list je objavio cijeli pravilnik natjecanja, koji je donio Odbor Prvog hrvatskog automobilnog kluba.
Utrke su tih godina išle ruku pod ruku s turizmom i promocijom države kroz elitne društvene događaje, a to su ovakve utrke doista i bile. S obzirom na to da su skoro svi natjecatelji bili imućni, sponzora nije bilo, a umjesto profesionalnih suvozača, supruge su često pratile svoje muževe u ovim avanturama. Bile su to prave obiteljske svetkovine u režimu vožnje i komforu nezamislivom današnjem vozaču. Detaljnije podatke o ovim utrkama možete pronaći u monografiji 'Bešte, ljudi – ide auto', autora Valentina Valjka.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.