Ne odlazite na posao s grčem u želucu

Nikada do sada nisam išao na godišnji odmor sam. U djetinjstvu sam ljetovao s roditeljima, u mladosti s prijateljima ili djevojkom, no ovaj put naprosto sam imao potrebu 10 dana nikome ne polagati račune, nikoga ne čekati za doručak, sam odlučivati kad ću na kavu, kad na ručak, na plažu, a kad na spavanje… Zašto? Poslovni ritam mi je bio ubitačan i trebalo mi je malo mira i prostora za samoga sebe. I dok sam prije uživao isključivo u kreativnom radu, sam moram brinuti i o vizualnim strategijama kompanije, o novitetima koji dolaze, o gotovo stotinu dizajnera koji rade u našem timu. Kraj svega toga, pola sam godine proveo na putu i bio svojevrsni glasnogovornik BMW-a. Prošlo je godinu dana otkako sam postao šef dizajna eksterijera BMW-a i mogu vam reći da me posao nikada do sada nije toliko iscrpio. Našao sam se u novoj, napornoj, ulozi. Do sada kao da sam svirao u orkestru, a sada sam dirigent. Kao dizajner stalno moraš biti kreativan i boriti se za svoju„bebu“ da dođe na cestu.

BMW vodi veliku brigu o zaposlenicima. Brine se da iskoristim svaki od 34 slobodna dana za godišnji odmor, a nedjeljom i praznicima nitko me ne zove i ne šalje e-mailove. Zaposlenike koji nisu na managerskim pozicijama, nitko s posla ne kontaktira nakon radnog vremena.

To je naporno, ali motivacija je velika i sve se može izdržati. Sada sam na poziciji da imam sto „beba“ i uz to još puno ljudi koje moram voditi. Zato sam morao promijeniti način razmišljanja. Ne mogu više gledati projekte pojedinačno, već ih sve moraš kontrolirati i nadzirati. Teško je istovremeno voditi i ljude i projekte. Rastrgan sam između interesa tvrke i dizajnera. Gospodarski interes tvrtke je da pazim na troškove, a istovremeno moj šef, Adrian van Hooydonk, zahtjeva najbolji dizajn, a to košta.

Na ovoj sam poziciji bliži Upravi nego dizajnerima. Ta promjena mi je uzela puno energije. Da bih to preživio moram misliti na sebe, znati napraviti odmak, moći se isključiti i pronaći snagu za dalje. Morao sam naučiti kako napuniti baterije. Kao dizajner stalno sam govorio autima, pa i nakon posla. Nije da je teško upravljati i raditi s ljudima, ali je biti šef vanjskog dizajna BMW-a bitno drukčije nego biti isključivo samo dizajner. Uvijek ima nekih problema. Netko je bolestan, netko traži neku promjenu u zadnji čas… Stoga je važno da svaki dan dođeš na posao odmoren. Stres je prevelik da bi se odmarao samo jednom godišnje. Moram svakodnevno pronaći vrijeme za sebe.

Imam osjećaj da u Hrvatskoj vlada potpuni kaos, da nema pravde i da je sve iskvareno. Na primjer, svi znaju gdje se prodaje droga i policija ništa ne poduzima. S kime god razgovaram druga je istina, svatko ima svoju verziju, no usprkos svemu ovdje je odmor najbolji.

Poslije posla moram osluškivati sebe da čujem što mi najviše odgovara. Na poslu sam okružen s ljudima i zato mi je važno katkada biti sam. Tražim ispušni ventil da ne dobijem managersku bolest. BMW se brine za uposlenike više nego druge tvrtke i nudi im različite sadržaje na kojima nas uče kako se nositi sa stresom. Ti su treninzi obavezni tri puta godišnje za sve managere. Seminari se održavaju u mirnim hotelima izvan grada, u opuštajućoj atmosferi. Upravo sam bio na jednom takvom treningu koji se zvao „Zdravlje i vodstvo“ i na kojem smo učili T’ai chi. Ne prakticiram jogu ili meditaciju, jer za mene je fokusiranost na jedan zadatak svojevrsna meditacija i zato je dobro znati što nude discipline poput T’ai chija.

Na jednom drugom treningu učili smo o salutogenezi, znanosti koja proučava što te čini zdravim, za razliku od patogenze koja proučava što nas čini bolesnim. Naučili smo što moramo raditi da bi ostali zdravi. Naučili smo sedam stupova „elastičnosti“. Shvatili smo zašto su neki Židovi u najstrašnijim uvjetima logora uspjeli preživjeti. Što su radili drugačije, kako su odabrali drugačiji stav u životu, kako su razmišljali, pronašli smisao u malim stvarima, dan za danom… I sve to u trenucima dok im je stalno prijetila smrt.

Što reći o ljudima u Indiji koji šiju u tvornicama 20 sati? Neki se ubiju, a drugi smiju, no svi imaju isti posao. Moja je dužnost paziti da potčinjeni iskoriste dane godišnjeg odmora, da ne dođu u poziciju da rade dulje od 7 sati dnevno, da do sljedećeg dolaska na posao mora proći minimum 11 sati, da moraju imati vremena za sebe i obitelj… Do prije nekoliko godina BMW je bio manja tvrtka i sve je bilo opuštenije i neorganiziranije. Stariji kolege koji već 20 i više godina rade u tvrtki kažu da je sada puno više posla. Snaga i veličina BMW-a je da kao kompanija reagira na promjene i osigurava ljudima podršku. Zamislite koliko je to drugačije od tvrtki gdje govore samo o profitu. Nema slanja emailova ili poziva nakon posla, vikendom, za vrijeme godišnjeg odmora… U Njemačkoj postoji zakon da nitko ne smije raditi više od 10 sati.

BMW-a ima 9 zlatnih pravila koje svi imamo na stolu. Jedno kaže da je razgovor uživo bolji od telefonskog ili e-maila.

Uprava ima 9 pravila koje svi u odjelu za razvoj imamo na stolu. Meni najdraže je ono koje govori kako je poziv telefonom bolji od e-maila, a razgovor uživo od telefoniranja. Sastanak ne smije trajati duže od 45 minuta, na njemu ne smiju biti dva čovjeka čija funkcija se preklapa… Tako nije u drugim tvrtkama. Na svijetu ima puno lijepih mjesta, ali ovdje su moji korijeni. Odmor u Hrvatskoj za mene je neprocjenjiv. Zadnjih par godina biram Hvar. Prekrasna je priroda i more je čisto, a u blizini su Paklinski otoci. Savršeno! Vrijeme je bilo nevjerojatno kišno, čak šest dana, što se ne pamti u povijesti Hvara. Meni je bilo dobrodošlo, jer je bilo manje ljudi na plaži. Nakon doručka bi otišao do prijatelja u Hula-Hula beach baru i tamo provodio sate u opuštajućem razgovoru o životu i svemu, samo ne o autima.

Volim razgovarati s Hrvatima, ali teško pronalazim iskrene ljude. S kime god razgovaram druga je istina, svatko ima svoju verziju. Imam osjećaj da u Hrvatskoj vlada potpuni kaos, da nema pravde i da je sve iskvareno. Na primjer, svi znaju gdje se prodaje droga i policija ništa ne poduzima. Da imam neki problem u Hrvatskoj, ja uopće ne znam kome bi se obratio, kome bi mogao vjerovati… Meni je važno povjerenje u sustav, želim se osjećati sigurno, živjeti u strukturiranom društvu, jer samo tako se mogu osjećati slobodno. Zato volim Njemačku i odabrao sam je za život, iako nisam Nijemac. Obišao sam cijeli svijet, ali Njemačka je za mene idealna. Tamo moja mašta i moja kreativnost najbolje dolaze do izražaja. Baš kao što najbolje mogu napuniti baterije u mojoj Domovini!

Od cijeloga svijeta, meni je za ljetovanje najdraži Hvar. Prekrasna je priroda i more je čisto, a u blizini su Paklinski otoci. Savršeno! Na Hvaru cijele dane provodim s prijateljima u Hula-Hula beach baru razgovarajući o svemu, samo ne o autima.