Prijava
Pariz je krajem siječnja bio u znaku dizajna, a Fashion week i Festival dizajna najljepših auta i najboljih krojača pleha bar su nakratko odvukli pažnju od terorizma
Festival Automobile International godišnja je dodjela nagrada za dizajn koja se održala krajem siječnja u Parizu. Događanje je prefrancusko i neobjektivno. Najljepšim autom proglasili su Renault Talisman, što je smiješno. Mi dizajneri, koji smo bili tamo prisutni, samo smo se iznenađeno pogledavali. Razumijem da su Francuzi ponosni na Renault zbog preokreta koji doživljava.
Laurens van den Acker (direktor dizajna Renaulta) je zbog toga proglašen dizajnerom godine. Nekad su bili ponosni na Citroën i ja to potpuno razumijem. Devet godina sam živio u Parizu i dobro poznajem francuski mentalitet.
Dodijelio sam brojne nagrade Renaultu i Francuzima, red je bio, jer su domaćini. Javno je najljepšim proglašen Talisman, ali nitko od onih koji su o tome odlučivali navodno za njega nije glasovao
Ovaj je festival događanje kakvo samo Francuzi mogu organizirati. Nije značajno za autoindustriju, ali je puno celebritya. Sjedio sam za stolom sa Juliette Binoche, čuvenom francuskom glumicom, Arijom Vatanenom, višestrukim svjetskim prvakom u WRC-u i Jeanom Todtom. BMW je bio sponzor i zato sam bio za najboljim stolom.
Posebnost događanja je večera sa stolovima oko kojih su koncepti. Nema ih puno, desetak. Kad se ljudi ustaju udaraju ih stolcima. Stvarno jedinstvena atmosfera. Skupe se generali s pet zvjezdica, političari, direktori…, ljudi koji stvarno nemaju veze s autima. Zbog njih je bilo veliko osiguranje. Nemoguće je ući bez pozivnice. Organizatore ne zanima javnost.
Ujutro je bio organiziran doručak za novinare i to je to. Izložba je bila otvorena svega tri dana, ali to nije masovno događanje poput Goodwooda. Dok sam živio u Parizu, odlazio bi s kolegama pogledati koncepte koje inače nisam imao prilike vidjeti. Tako sam prvi puta vidio BMW CS koncept… Siđeš u grad i gledaš aute koje si inače samo gledao na slikama.
Naš stol je bio pored BMW-a 3.0 CSL Hommage. Sjedite tako u šatoru sa staklenim krovom i gledate kupolu Crkve invalida - fantastično! Atmosfera je lagana i ugodna. Nije naporno kao na auto salonima kada imamo puno obaveza i intervjua. Ovdje se svi tapšu po ramenima i međusobno dijele komplimente.
Sjedio sam za najboljim stolom, u društvu Juliette Binoche, čuvenom glumicom, Arijom Vatanenom, WRC prvakom i Jeanom Todtom samo zato što je BMW bio sponzor dodjele nagrade najboljim dizajnerima
Ovdje obično dolaze Adrian van Hooydonk ili Karim Habib, moji šefovi, ali srećom po mene, ovaj puta su bili zauzeti. Sve firme pošalju svoje top dizajnere. Voditelj je poznata francuska TV zvijezda. Atmosfera je poput dodjele Oscara. Tijekom večeri dodijeljena je hrpa nagrada, grand prixa za različite kategorije - “najfuturističkiji koncept”, “ najkreativniji koncept”…
Pojma nemam u čemu je razlika. Kao da su željeli nagraditi sve, da svi budu sretni. S obzirom na to da je BMW bio sponzor, ja nisam dobio nikakvu nagradu. već sam ih dijelio.
Najboljim mladim dizajnerima dajemo 15.000 HRK i posjet našem studiju za dizajn. Svi bivaju nagrađeni, a BMW sve financira. To nam daje posebnu poziciju, kao na Villi d’Este. Mi održavamo kulturu automobila, a samo kao da smo iznad toga. To nas čini dobrodušnim i politički korektnima. Iz istog razloga radimo BMW i3 i i8, kao stav, “statement”. Mi smo intelektualni predvodnici autoindustrije i kao takvi osjećamo odgovornost prema zajednici.
Iako nismo dobili nagradu na Festival Automobile International, nagradili su nas čitatelji Auto motor und sporta. Nagrade su osvojile serije 5, 7, X1 i MINI. Posebno smo ponosni na to, jer je AMS časopis iz Stuttgarta i obično pobjeđuje Mercedes. Dok traje glasanje, svi zaposlenici Mercedesa dobiju uputu da moraju glasati za Mercedes. U kantini visi obavijest, podsjetnik i zato uvijek oni pobjede, ali tako nije bilo ovaj put…
Pariz je za mlade ljude, nema tu mira. Samo pumpa koja vas tjera na aktivnost, na utrku s vremenom i rokovima koju ćete sigurno izgubiti
Stigao sam u Pariz večer ranije. Ponovno se osvjedočio zašto nije grad za mene. Nemojte me krivo shvatiti, Pariz je fantastičan grad. Jako lijep. Ovdje živi puno mojih prijatelja. Nevjerojatno je koliko ima stranaca. Uopće nema Francuza. Sada ima sve više stranaca i u Njemačkoj, otkako su došle izbjeglice, ali niti približno kao u Parizu.
Tamo je nevjerojatno, pravi “melting pot”, poput New Yorka. S prijateljem sam otišao u vrtić po njegovo dijete i gotovo sva ostala djeca bila su drugih rasa - Kinezi, crnci, Indijci… Život u takvoj atmosferi ne podnosi se tako lako. Uopće me ne čude reakcije istočnoeuropskih država na izbjeglice - Mađari, istočni Nijemci, Poljaci, Slovaci, a i Hrvati nisu naviknuti na imigrante. Prirodna ljudska reakcija na nepoznato je oprez, držati se dalje, automatski se pali signal opasnosti u glavi.
Tako veliki grad pun je neočekivanih stvari. Tako puno ljudi žive jedni na drugima. Taj stres sam osjećao na svakom koraku - siromašni, imigranti, štrajkovi… Francuzi uvijek štrajkaju. Taksisti, piloti, vozači metroa… Smetalo me sve to dok sam živio u Parizu. Kao dizajner sam posebno osjetljiv, a svaki dan se nešto dogodi. Teroristički napadi, pucnjava… Nešto se dogodi 30 km od tebe, ali to je i dalje Pariz i taj pritisak je strašan.
Kad dođeš u Bavarsku, to je kao raj. Sve je organizirano. Pomalo je dosadno, ali za mene to znači mir. U Parizu svaka “zlatna površina” ima nešto ispod. Koliko je samo stranaca i siromaštva ispod tog prividnog bogatstva… Nije zlato sve što sja. Za mene je mirni život Münchena plus. Zbog toga mogu biti puno spokojniji.
U Parizu gotovo da i ne žive Francuzi, ima ih svih boja i religija, a tvore jedan sveopći užurbani kaos u kojem nema mira, u kojem vas nikada neće upamtiti konobar restorana kojeg stalno posjećujete…
Ovaj posao ne bi mogao raditi u velikom gradu. Pariz nikad nije tvoj grad. U Münchenu odeš u restoran tri puta i već je tvoj, konobari te brzo prepoznaju. Tako je i u Zagrebu. Pariz ti samo uzima snagu, a puni te samo površno. Kao kada si dugo s jednom ženom, nije više važno kako izgleda, već samo da se slažete, da imaš mir.
Znao sam u mladosti da je Pariz naporan. Nakon završetka studija i prvog posla u VW-ovoj ispostavi u Barceloni želio sam silno otići u Pariz, jer sam znao da kao stariji neću imati snage živjeti u tako velikom gradu i učiti novi jezik. Imao sam pravo.
Na odlasku sam zakasnio na avion u Munchenu, a onda je prvo gužvu u Parizu stvorio Fashion week, potom sam naletio na štrajk taksista protiv Ubera i stvorio se ogroman čep. Bez njih je kretanje u glavnom gradu Francuske nezamislivo. U 6 sati sam izašao iz hotela na taksi, a let mi je bio u 9.
Taksist koji me vozio bio je štrajkolomac i stalno je izbjegavao glavne ulice gdje su štrajkali njegovi kolege. Ulove li ga “popit” će batine. Zato je morao gasiti taksimetar i ja sam morao lagati da sam mu prijatelj, a ne putnik. Na pola puta sam shvatio da nema šanse da stignemo na vrijeme na aerodrom. Sljedeći let je bio tek kasno popodne, pa sam se vratio TGV-om u užareni grad u kojem žive sve nacioalnosti, izuzevši izgleda Francuza.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.