Prijava
Prva cestovna spojnica južne i sjeverne Hrvatske preko jugoistočnog Velebita probijena je 1832. Povijesna cesta danas je kulturno dobro koje očarava ljepotom prirode i umijećem starih graditelja...
Velebitski planinski masiv svojom ljepotom malokoga može ostaviti ravnodušnim pa tako i automobilske entuzijaste. Jedan od bisera Velebita je takozvana Majstorska cesta. To je bila prva moderna prometnica čiju je izgradnju u vrijeme Habsburške monarhije inicirao bečki dvor 1819. godine. Cilj je bio prometno povezati Zadar, ondašnje administrativno središte Dalmacije, s unutrašnjošću Hrvatske ne bi li se ubrzao poštanski i trgovački prijevoz.
Prelijepu makadamsku cestu punu serpentina usječenih u planine prešli smo novom Daciom Duster pogonjenom izvornim Renaultovim dCi motorom i posve novim EDC mjenjačem s dvije spojke. Iako je cesta načelno u vrlo dobrom stanju i može se prijeći i običnim automobilom, rumunjski terenac odignut od tla 205 milimetara ulijeva povjerenje, a lakoća kojom prelazi makadamsku cestu je zadivljujuća. Dugački hod ovjesa i gume s visokim profilom dodatni su mu plus na cestama gdje asfalt ne postoji.
Majstorsku cestu koja je spajala Obrovac i Sveti Rok izgradio je Josip Knežić, major u vojsci i projektant cesta. Izgradnja je trajala jedanaest godina, četiri godine trebale su za planiranje i trasiranje, a sedam godina za izgradnju i da se preko vrha na Malom Alanu cesta s Likom spoji u mjestu Sveti Rok.
Želite li proći Majstorskom cestom i uživati u prekrasnim vidicima najbolje je krenuti iz središta Obrovca. Kod mosta na kristalno čistoj Zrmanji započinje Majstorska cesta i uspon prema Tulovim gredama, isprva asfaltirana i prepoznatljiva po rubnim kamenima koji i danas služe kao dobra zaštita od pada u kanjone i provalije. Cesta se stalno uspinje i vodi k autocesti s kojom se križa taman iznad ulaska u tunel Sveti Rok na autocesti A1. Baš na tome mjestu je i oznaka za kraj asfalta.
Dok sam fotografirao tu oznaku iz suprotnog smjera naišao je Land Rover Defender opremljen vinčevima, odignut od tla dobrih pola metra i s "ripnastim" terenskim gumama. Ništa čudno, no moram priznati kako me je malo zabrinulo to što je bio posve zatrpan snijegom, a i putnici iz Land Rovera gledali su me u nevjerici. Izgledao sam poprilično nadobudno u majici s kratkim rukavima i s ljetnim gumama na Dusteru s prednjim pogonom.
Svatko tko imalo poznaje Velebit zna i njegovu prevrtljivu vremensku ćud. Plavo nebo izmjenjivalo se s gustim crnim oblacima, no nisam se dao pokolebati i odlučio sam ipak prijeći cestu. Prvih nekoliko kilometara bila je suha, no počele su padati prve pahuljice snijega, ništa neobično za Velebit potkraj travnja.
Prekrasan pogled na prirodu pokraj ceste kvare table "minirano". Za Domovinskog rata ovo prekrasno okruženje bilo je crta razgraničenja, pa su mnoga područja još minirana ili postoji velika vjerojatnost da jesu. Stoga nije preporučljivo udaljavati se od ceste. Kako se uspinje, ona tako postaje sve zanimljivija i ljepša, a gotovo nestvarno lijepo izgledaju kameni potporni zidovi uklesani u velebitske stijene, koji i danas odolijevaju vremenu.
Oni leže jedan na drugome s milimetarskom preciznošću. Treba napomenuti kako u vrijeme gradnje ceste nije bilo nikakvih strojeva pa ondašnjim graditeljima stvarno treba skinuti kapu. Čak se govori i to da po prosječnom usponu koji ne prelazi 5,5 posto zadovoljava i današnje standarde izgradnje cesta. Punih sto godina od otvaranja to je bila glavna ruta kočija, konja i putnika, koji su putem imali na raspolaganju gostionice i prenoćišta, od kojih su danas ostale samo kamene ruševine.
S jedne od serpentina puca pogled na autocestu A1 i ulaz u tunel Sveti rok, a tu započinje i "pravi" Velebit u svoj svojoj ljepoti. Unatoč buri i snijegu koji me je dočekao na vrhu pronašao sam kakav-takav zaklon od vjetra ne bih li nakratko uživao u tišini i samoći i s pogledom na Tulove grede. Uz tu se prekrasnu formaciju stijena vežu mnoge narodne predaje, od toga da su u njima živjele velebitske vile do toga da su se ondje legli zmajevi, pa i ta da je ondje živjela Crna kraljica koja je putnicima donosila nesreću. Otuda potječe i naziv Kraljičina vrata na dijelu koji se počinje spuštati prema Svetome Roku i Lici.
Dobrih 45 minuta uživao sam u ljepotama Velebita i Majstorske ceste koja već stotinu godina zjapi prazna, ali koja je zadržala svoj izvorni oblik. I dok sam bezbrižno lutao vrhom, Velebit mi je priredio svoju vrstu iznenađenja - snježni zapuh visok pola i dugačak dvadeset metara, no "rumunjka" je izvukla stvar i uspjela se probiti kroz snježni nanos!
S vrha Knežićeve ceste odlučio sam se spustiti do mora ne bih li još jednom uživao u pogledu prema morskoj strani i u majstoriji starih graditelja. Nije ni čudno što je zbog krajobrazne i spomeničke vrijednosti Majstorska cesta uvrštena na listu zaštićenih dobara Republike Hrvatske. Svima koji vole vožnju, ali i prirodu, preporučujem da ju posjete, ali i da ju pritom poštuju u smislu maksimalnog čuvanja od oštećenja.
Jedva čekam povratak ovome velebitskom biseru, automobilom, biciklom ili pješice... Kako god.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.