Bez vozačke dozvole vadio sam se na iste štosove

Donosimo drugi dio priče zagrebačkog novinara koji je na poslovne zadatke i u privatne avanture nerijetko putovao i službenim automobilom. Bio je za upravljačem, naravno bez dozvole i nikada kaznu nije platio...

Mijenjao sam aute, ali nikako da se zaustavim pred auto-školom. Svidjelo mi se.
- Dobra večer! Vozačku i prometnu molim!
Bilo je oko 22 sata, vraćao sam se iz Večernjeg lista, s posla. Zaustaviše me u Savskoj, kod vatrogasaca.
-Evo prometne, sve je ok s autom – pokušavam, uz kiseli smješak kao Steve Buscemi u „Fargu“. 
-A vozačka?
-Tražim, sad ću ju naći. Idem s posla, u Večernje listu radim, dežuran sam bio. Možda sam ostavio na stolu, nema je ovdje...
-Što ste rekli – gdje radite? Večernji list? Hoćete li onda opet pisati loše o našoj policiji, kako smo grubi, ljuti, bezobrazni...
-Sportski sam novinar, ali, ja i da pišem o policiji, sve bih to lijepo... 
-Gospodine, evo vam prometna, nećemo sad provjeravati vašu vozačku. Imajte je sa sobom drugi put!
-Svakako – rekoh tako uvjerljivo da sam zamalo i sam povjerovao u to.
Eto, bila je to prva „čeka“, uspješno sam ju odradio. Čak i nije bilo teško. Otprilike nakon dvije godine vožnje incognito. Ako će sljedeća biti za dvije godine – super!

Bez vozačke vozio sam 12 godina I to ne samo u Hrvatskoj, već i u Austriji, Slovenijij, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Švicarskoj

Ipak - nije bilo super. Nekoliko mjeseci kasnije, na zagrebačkoj Zavrtnici, malo sam „pustio skiju“ i jurnuo oko 80 km/h. Nije divljanje, ali svakako je iznad dozvoljenog. Stop, policija, dajte vozačku, dajte prometnu. Sve isto.
Ovaj put adut mi je bila putovnica. Kako sam podosta poslovno putovao svijetom, u putovnici se kočilo nekoliko viza. Izgleda važno, bitno, onaj tko ima takve vize zasigurno je isto tako važan, bitan. Pa onda ne može biti da takav nema dozvolu? Teško.
-Gospodine, dali ste mi putovnicu i prometnu, a tražio sam od vas vozačku. Niste me čuli dobro?
-Odlično sam vas čuo, ali vozačku nemam uzase. Zato sam vam dao putovnicu, radi identifikacije.
-Radi identifikacije ste mi je dali? – pita važno. Ipak nije izdržao, prolistao ju je. Viza za vizom, čita malo, češe se po bradi, shvatio sam da smišlja neku mudrost.
-Faj-džen-wold? Tako se čita, jel'? To je kanadsko prezime?
I što sad učiniiti? Smijati se jer Figenwald može biti sve, njemačko, austrijsko, francusko (što i jest),  eskimsko, židovsko... Ali doista nikako kanadsko. Odlučim mu ipak dati prilikuu da poentira.
-Da! Kako ste pogodili? Tamo i radim, dopisnik sam Večernjeg lista, evo vam iskaznice, ovdje sam vrlo rijetko. Mislim, u Hrvatskoj.
-Ha, "kako sam pogodio"? Pa i mi policajci znamo nešto, ha, ha! A čiju imate vozačku? Jer, ako je kanadska, mi je ne možemo provjeriti u sustavu. Nemamo tih podataka - otkrije mi mudrac, ne znajući da mi je upravo poklonio cijelu paletu budućih izgovora.
-Kanadsku imam, ondje sam položio. Znate kako to tamo ide, traje dva dana, stoji stodvadeset dolara, kanadskih, što je još manje...
-Hmm... U redu onda, ali morate izvaditi i ovu našu. Jer, inozemnu vam ne možemo priznati ako  ste naš državljanin.
-U pravu ste. Kratko sam ovdje uvijek, pa nikako ne stignem. Ali, učinit ću to ovih dana, svakako.
I tako, prođe još jedna „frka“. Potom, nakon saznanja da američku ili kanadsku ili eskimsku vozačku policija ne može provjeriti u sustavu, karta me je krenula. Izvlačenje je postalo rutina, pomalo dosada. Trebalo je otići korak dalje, izvan Hrvatske.

foto: Zoran Majcan

Ženeva, 31. 12. 1999. Za nekoliko sati počinje jedan od najvećih novogodišnjih tuluma, kažu, uz rame onom u New Yorku, u Parizu i u Tokiju.  Vozim ukrašenom Ženevom svoj Audi A3 (godinu kasnije u Zagrebu uredno ukraden usred Gornjega grada, no policija ga je nakon šezdesetak dana pronašla – hvala joj!)  prema prijateljici koja stanuje u Rue des Paquis. Razmišljam kako ću i ja ući u tu vrlo važnu 2000.godinu. Vozim bezbrižno. I onda vidim u retrovizoru policijski auto i plavo rotirajuće svjetlo. Maknem se malo ustranu, da ne smetam potjeri, sigurno neki kriminalac koji nije odolio toj silnoj raskoši, zlatu, satovima i platini grada s najbogatijim ljudima svijeta. Projuri BMW 5 pored mene pa poče kočiti. Neobičan manevar, zašto koče, pa zbrisat će im kriminalci, pomislih. A kada sam ugledao blješteći natpis Stop, polako mi je bipostajalo jasno kojeg to kriminalca oni love. Ali zašto?

Bez vozačke dozvole vadio sam se na iste štosove

Pokušaj na francuskom nije išao. Iako su to bili pravi Francuzi, ispalo je da za moje 33 riječi nisu nikad čuli, svakako ne izgovorene na taj način. Prešli smo na engleski, tu sam dominirao. Ali, kao za inat, i ovi traže vozačku! Međutim, buljili su u prometnu toliko dugo i detaljno da im se vozačka sve manje činila važnom. Rekao sam kako je nemam uzase, ali da je imam u Rue des Paquis, da mi je tamo nevjenčana supruga (teška laž) i da ju možemo nazvati. Iako Lanu nisam pripremio za takav igrokaz, to je najspretnija ženska osoba koju sam upoznao i nisam niti tren dvojio hoće li u telefon izgovoriti prave riječi. Ako nazovu.
-Znate li da vas možemo odvesti do postaje? U redu, dokumenti su uredni, ali tražimo od vas vozačku, vi dolazite iz smjera ulaza u grad, a kažete da vam je u Rue des Paquis? Malo čudno.
-Slažem se, malo je čudno, ali moja je vozačka ondje. Ne mislite valjda da sam došao autom do Ženeve bez vozačke, ha, ha... Opet onaj buscemijevski kiseli krastavac od smijeha. Ali – prošlo je!
-Gospodine, vozite oprezno, sretna vam 2000.godina!

Nastavak priče o 12 godina vozačkih nepodopština Dana Figenwalda pročitajte u Auto startu za kolovoz!