Prijava
Trenutačno doista izgleda kao da previše proizvođača vjeruje da je izazvizanje pozornosti važnije od ljepote, a provokacija važnija od trajnosti
Automobilski dizajn oduvijek je izazivao rasprave, ali posljednjih godina su to sve manje rasprave, a sve više kolektivno zaprepaštenje. Nije problem u tome što se novi automobili mijenjaju, niti u tome što elektrifikacija, aerodinamika i novi sigurnosni propisi daju drukčije proporcije. Problem je u tome što sve veći broj novih modela izgleda kao da ih je napravio netko tko je izgubio vezu sa stvarnošću i s onim što se kupcima sviđa. Posljednji primjeri, Mercedes-AMG GT 4-Door i Ferrari Luce, samo su najnoviji dokaz da je u automobilskom dizajnu nešto "gadno pošlo o zlu".
Naravno, lako je sada uskočiti u vlak ismijavanja i kritiziranja. Društvene mreže ionako žive od brzih osuda, memova i brutalnih usporedbi. No reakcija na neke novije automobile nije samo histerija konzervativnih entuzijasta koji ne prihvaćaju promjene. Kada se i najvjerniji obožavatelji neke marke pitaju kako je moguće da novi model uopće nosi poznati znak na nosu, to više nije samo pitanje ukusa. To je pitanje identiteta. Ferrari koji ne izgleda kao Ferrari, Mercedes koji više želi izgledati kao luksuzni digitalni proizvod nego kao automobil ili Porsche koji bi se bez značke mogao zamijeniti za bilo koji kineski premium SUV, sve su to simptomi istog problema.
Velik dio današnjeg dizajna kao da nastaje iz straha da automobil ne bude previše običan. Zbog toga se pretjeruje s plohama, svjetlima i svjetlosnim potpisima, osvjetljenim znakovima, neobičnim proporcijama i nepotrebnim detaljima. Umjesto elegancije, dobivamo vizualni "čušpajz" svega i svačega. Umjesto karaktera, dobivamo napor da se pod svaku cijenu privuče pozornost. To možda dobro funkcionira za privlačenje pažnje, ali automobil nije pametni telefon koji će za dvije godine biti zaboravljen. Dobar automobil mora izdržati godine korištenja i starenja.
Posebno je zanimljivo što se mnogi europski proizvođači sve otvorenije prilagođavaju ukusima tržišta na kojima se traži više vizualne teatralnosti i koja nemaju ni približno isti ukus kao Europa. Kina i Bliski istok važna su tržišta, to nitko razuman ne dovodi u pitanje. Ali njemački, talijanski i francuski automobili nisu postali poželjni zato što su pokušavali nalikovati drugima i svidjeti se nekome u Kini. Postali su poželjni zato što su imali vlastiti dizajnerski jezik, mjeru i samopouzdanje. BMW serije 3 E30, Mercedes W124, prvi audi A4 ili Alfa 156 nisu trebali optičke trikove da bi djelovali skupo, ozbiljno i poželjno. Danas se prečesto čini da dizajn mora bosti u oči jer se više ne zna suptilno svidjeti.
Tu je i problem pogrešno shvaćene progresivnosti. U mnogim kreativnim industrijama već se dugo osjeća ista logika: lijepo je dosadno, jednostavno je banalno, a kontroverzno se automatski proglašava hrabrim. Automobilski dizajn nije imun na taj trend. Ako se publici nešto ne sviđa, najlakše je reći da publika ne razumije budućnost. No možda je problem upravo obrnut. Možda kupci i entuzijasti jako dobro razumiju kada je nešto istinski novo, a kada samo namjerno čudno da bi privuklo pažnju.
Zato današnji nostalgija za automobilima kakvi su bili nekada nije slučajan ili ograničen na ljude koji su "zapeli u vremenu". Ljudi vole starije automobile , primjerice iz devedesetih i 2000-ih ne samo zbog nostalgije, nego i zato što u njima vide jasnoću koja danas nedostaje. Ti automobili nisu bili savršeni, ali su imali proporcije i identitet. Auti iz tog doba danas djeluju kao da ih je netko crtao s osjećajem za mjeru. Mnogi novi modeli, osobito električni SUV-ovi, izgledaju kao da su ih oblikovali aerodinamički softver i marketinški odjel tvrtke.
Elektrifikacija nije i ne može biti izgovor. Recentni primjeri kao što je novi Twingo pokazuju da električni automobil može izgledati moderno, simpatično, prepoznatljivo i emocionalno. Takvi modeli koriste prošlost, ali ne izgledaju kao jeftina nostalgija. Upravo tu leži važna lekcija. Retro sam po sebi nije rješenje, ali svijest o vlastitoj povijesti jest. Marka koja zna odakle dolazi lakše može odlučiti kamo ide. Marka koja samo juri za trenutačnim trendovima riskira da izgubi lice.
Na kraju se treba dotaknuti i unutrašnjosti, a tamo je situacija još lošija. Sterilni prostori, golemi zasloni, uklonjene fizičke tipke i sučelja koja više sliče aplikacijama nego automobilima, sve to dodatno pojačava dojam da se dio industrije udaljio od ljudi koji doista vole automobile i vole ih voziti. No to je problem za jednu sasvim drugačiju priču, jer ovdje je za sve više kriva želja proizvođača za uštedom nego jurnjava za dizajnerskim trendom. Zaslon je jeftiniji od desetaka tipaka i sve švega što dolazi s njima, i tu čitava rasprava o dizajnu unutrašnjosti staje. Naravno da proizvođači sve to pokušavaju "upakirati" u tvrdnje da kupci to žele, no kupci zapravo znaju što stoji iza toga.
Možda se automobilski dizajn samo nalazi u fazi pretjerivanja iz koje će se s vremenom vratiti u ravnotežu. To se u povijesti već događalo. No trenutačno doista izgleda kao da previše proizvođača vjeruje da je izazvizanje pozornosti važnije od ljepote, a provokacija važnija od trajnosti. Kupci mogu oprostiti kada netko pogriješi jer je bio previše hrabar, ali teško opraštaju kada je u tome toliko uporan, da na kraju izgubi identitet.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.