Prijava
Možda bi, da nije bilo ovog motora, Amerikanci kroz vrijeme privatili dizelske motore. No ovaj V8 je toliko srezao ugled dizelašima da se nitko nije usudio ponuditi ih desetljećima
Američki proizvođači su kroz svoju povijest napravili dosta motora koje bi se po europskom standardu moglo smatrati katastrofalno lošima i nevjerojatno rastrošnima, no većina njih je Amerikancima bila dovoljno dobra jer skoro nikada nisu previše marili za omjer obujma i snage ili potrošnju goriva. No ovaj motor uspio se Amerikancima itekako zamjeriti, toliko da je uzrokovao skoro tri desetljeća dugu pauzu za ikakve ambicioznije planove o ugradnji dizelskih motora u osobne aut u SAD-u. Sve zbog toga što je motor bio kriminalno loš.
1970-e godine bile su teško desetljeće američke proizvođače. Godine 1970. novostvorena EPA (Agencija za zaštitu okoliša) dobila je zadatak smanjiti onečišćenje zraka. Donijela je stroge nove zakone o emisijama i naložila prelazak na bezolovni benzin. Proizvođači automobila imali su samo pet godina za usklađivanje. Dok su se proizvođači automobila trudili ispuniti nova ograničenja, OPEC-ov embargo iz 1973. doveo je do skoka cijena nafte za 300 posto gotovo preko noći. Godine 1975. doneseni su zakoni o prosječnoj uštedi goriva za poduzeća (CAFE), koji su uspostavili zakonske okvire za veću uštedu goriva u cijeloj ponudi kod svih proizvođača automobila. Sada su potrošači i zakonodavci zahtijevali vozila s manjom potrošnjom goriva, što je strana konkurencija već imala, a američki proizvođači nisu.
Zbog toga je zavladala panika među američkim proizvođačima i svim su se snagama trudili smanjiti potrošnju. GM-ova ideja kojom se namjeravao suočiti s tim izazovom je bio novi dizelski motor koji bi se razvio na osnovi postojećeg V8. Umjesto razvoja kompaktnijeg, štedljivijeg motora, kakvog su imali mnogi strani proizvođači General Motors je uzeo svoj benzinski Oldsmobile 5,7-litreni V8 i preradio ga da radi na dizel. Dizelski motori nisu podlijegali istim propisima o emisijama ili CAFE-u, pa je pretvorba omogućila GM-u da zaobiđe nova pravila EPA-e. Dizelsko gorivo također je bilo mnogo jeftinije 1970-ih od benzina, što je značilo da su i potrošači bili zadovoljni.
Prvi dizelski Oldsmobile pojavio se na tržištu 1978. nakon pet ubrzanih godina istraživanja i razvoja, sa što je moguće manje izmjena u postojećem dizajnu benzinskog motora. Najznačajnija promjena bio je mnogo robusniji blok, kako bi se nosio s visokim tlakom prilikom izgaranja dizela. U početku se činilo da će motor biti uspjeh. Čak je i potrošnja osjetno smanjena u odnosu na benzinac, s oko 16 l/100 km na oko 11 l/100 km po tadašnjim prilično nerealnim tvorničkim podacima. Inicijalna prodaja je na početku bila vrlo dobra, unatoč činjenici da je dizelski model bio otprilike 10 posto skuplji od benzinca.
I onda je sve krenulo nizbrdo. Užurbano lansiranje novog motora i štednja na razvoju rezultirali su motorom koji je bio izuzetno slab. Naime, 5,7 litreni V8 razvijao je samo 120 KS, a kasnije je, nakon ažuriranja snaga dodatno smanjena na 105 KS. S obzirom na da je motor pokretao prilično teške aute od blizu dvije tone mase i bio spojen s lijenim automatskim mjenjačem sa samo tri brzine, performanse su bile tragično loše. Za desetak sekundi bi ubrzao tek do 60 km/h, a do 100 km/h mu je trebalo više od 20 sekundi. Maksimalna brzina je bila oko 140 km/h, no da bi se ona postigla bila je potrebna ogromna ravnica. Na nekim strmijim usponima automobili su "odbijali voziti" brže od 40 km/h.
GM-ovo rezanje troškova nije bilo loše samo za performanse već je dovelo do desetaka teških problema s motorima. Motor je koristio iste vijke za glavu motora kao i benzinac. Dok je to bilo dovoljno za benzinski motor s niskom kompresijom, visokotlačni dizelski motor ubrzo je uzrokovao istezanje ili pucanje vijaka što je uzrokovalo kvarove brtve glave. U dizelskom motoru, kvar brtve glave lako može biti katastrofalan. Rezanje troškova značilo je motor nije imao ni separator vode na dovodu goriva. Dizelsko gorivo u Americi 70-ih godina općenito je bilo vrlo niske kvalitete i često sadržavalo vodu, a čak i mala količina vode brzo bi uzrokovala hrđu i kvar na visokotlačnim injektorima. Ova odluka često je vlasnike koštala njihovih motora sve dok separator vode konačno nije dodan 1981. godine. Mnogi su kupci zbog toga koristili aditiv koji je pomagao uklanjanju vode iz spremnika goriva ali je i uzrokovao sušenje i pucanje brtvi na cijevima za gorivo.
Tu nije bio kraj problema. Slab i savitljiv lanac razvodnog mehanizma bi se rastegnuo i uzrokovao lošiji rad motora, automatski mjenjač s tri brzine nije se mogao nositi s okretnim momentom dizel motora te su i njegovi kvarovi bili česti. Unatoč većem naprezanju, GM je koristio iste bregaste osovine i ležajeve koje su mali benzinski motori, što je značilo da je uz starije ili neadekvatno ulje dolazio i do njihovih kvarova.
U sedamdesetim godinama, kada su se dizelski V8 motori stalno kvarili problem su bili i popravci jer su mehaničari službenih servisa bili potpuno needucirani o osnovama dizelskog motora. Često bi tako neispravno popravljali motore što bi dovelo do novog kvara.
Sve ovo je značilo da su stope kvarova na V8 dizelu bile doista spektakularne. Kalifornijska EPA je zabranila prodaju Oldsmobile dizelaša u ovoj saveznoj državi dvije godine nakon početka prodaje i to ne zbog njegovih emisija, već zato što se svih devet automobila koje je EPA kupila pokvario prije nego što je testiranje moglo biti dovršeno. Uslijedile su brojne tužbe nezadovoljnih kupaca protiv proizvođača, a vrijednost rabljenih modela s dizelskim motorom je pala do najnižih razina jer ih nitko nije htio kupiti. Šteta je bila tim veća što je GM odlučio dizelski motor, unatoč problemima, ugraditi u više od 35 modela marki Buick, Cadillac, Chevrolet, GMC, Oldsmobile i Pontiac, praktično u cijelu svoju gamu tako da je uskoro cijeli SAD saznao o kako se lošem proizvodu radi.
GM je shvatio da je "vrag uzeo šalu" i do 1981. je riješio većinu ozbiljnih problema s dizajnom svojeg dizelskog V8 opsežnim poboljšanjima i smanjivanjem snage na 105 KS, no do tada je već učinjena ogromna šteta. GM je čak lansirao i manji V6 dizel, no nikoga nije čudilo zašto se on i dizelski V8 nisu dobro prodavali u osamdesetima. Javnost je bila toliko ogorčena na dizele da ni jednom drugom ozbiljnom proizvođaču dugo vremena nakon toga nije palo na pamet pokušati s dizelskim automobilima u SAD-u. GM je od ovih dizelskih motora naposljetku odustao 1985. kako bi spriječio daljnje srozavanje ugleda koji je doživio ogroman udarac. To se osjetilo i na prodaji. Prije uvođenja dizelaša GM-ova prodaja je iznosila 9,5 milijuna automobila godišnje. Trajalo je sve do 2005. da prodaja ponovno dosegne 9 milijuna automobila.
Od 2008. godine je zbog rasta cijena goriva i ekonomske krize ponovo lagano počela rasti popularnost dizela u SAD-u. Većina proizvođača je uvela dizelske opcije u mnoge modele, no GM je poučen lekcijom iz prošlosti čekao sve do 2015. godine kada je konačno opet pokušao s još jedim dizelom. Dizelski motor je ugrađen u Chevrolet Cruze, a kritičari su ga hvalili zbog velike uštede goriva i uglađenog rada. No ni on nije imao uspješnu karijeru jer je taj pokušaj prerano zaustavljen Volkswagenovim Dieselgate skandalom koji je ponovno srušio povjerenje američkih potrošača u dizelske motore i potpuno slomio tržište dizelskih osobnih automobila U SAD-u. Do danas su dizelski motori u SAD-u preživjeli u nešto više od deset modela, u pravilu velikih SUV-ova, pick-up automobila i kombija.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.