Prijava
Kako je nestašica goriva oblikovala svakodnevicu prije četiri desetljeća: par-nepar vožnja, bonovi i beskrajni redovi na benzinskim postajama postali su realnost koju su vozači morali naučiti preživjeti i snaći se
Sve glasnije globalne priče o mogućim nestašicama goriva zbog rata u Iranu mnoge su podsjetile na vremena kada su prazne benzinske postaje i ograničenja bili hrvatska svakodnevica. Starije generacije dobro se sjećaju velike ekonomske krize krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih, razdoblja koje je obilježila nevjerojatna snalažljivost građana u borbi za svaku kap benzina. Bio je to period u kojem je svakodnevica bila podređena planiranju: kada i kako doći na posao, kako otići na izlet ili posjetiti rodbinu. U tim je okolnostima zadnji broj na registracijskoj pločici postao važniji od snage motora, a posjedovanje punog kanistra goriva u garaži predstavljalo je ultimativni statusni simbol i jamstvo sigurnosti.
Vrijeme krize i praznih rezervoara
Sve je počelo 3. svibnja 1979. godine, kada su vlasti tadašnje Jugoslavije, suočene s posljedicama druge svjetske naftne krize izazvane Iranskom revolucijom, uvele drastične mjere štednje. Bio je to početak kraja dugog razdoblja rasta životnog standarda. Država se borila s galopirajućom inflacijom koja će uskoro postati troznamenkasta, te golemim vanjskim dugom koji je početkom osamdesetih premašio 20 milijardi američkih dolara. Deviza za uvoz sve skuplje sirove nafte, ali i brojnih drugih sirovina i roba, jednostavno nije bilo dovoljno. Socijalističko samoupravno gospodarstvo, dugo održavano stranim kreditima, pokazivalo je sve znakove ozbiljne bolesti. Mjere koje su uslijedile, poznate pod zajedničkim nazivom "ekonomska stabilizacija", nisu bile samo ekonomske, već su duboko zadirale u svakodnevni život i navike milijuna ljudi, testirajući njihovu domišljatost i strpljenje do krajnjih granica.
Kriza se nije očitovala samo u gorivu. U istom razdoblju uvedene su i redukcije električne energije, pa su kućanstva i industrija satima ostajali u mraku, često po unaprijed određenom rasporedu. Trgovine su bile poluprazne, a nestašice kave, deterdženta, ulja, šećera, čokolade, pa čak i toaletnog papira, postale su normalna pojava. Kava se kupovala na crnom tržištu ili se švercala iz Trsta, a za osnovne namirnice čekalo se u dugim redovima. Za mnoge je to bilo vrijeme svojevrsnog "života na rezervi", ne samo onoj u automobilu, već i onoj životnoj, uz konstantnu neizvjesnost i odricanja.
Kad je zadnji broj na tablici bio zakon
Prva i najpoznatija mjera bila je uvođenje sustava vožnje "par-nepar". Pravilo je bilo jednostavno, ali je paraliziralo živote: automobili čije su registracijske pločice završavale parnim brojem (0, 2, 4, 6, 8) smjeli su voziti samo parnim datumima, dok su oni s neparnim brojem na kraju (1, 3, 5, 7, 9) na ceste izlazili neparnim danima. Ova je zabrana odmah prepolovila promet na ulicama, stvarajući nadrealne prizore polupraznih gradskih prometnica koje su dan ranije bile zakrčene. Međutim, olakšanje u prometu imalo je visoku cijenu, jer je stvorilo goleme probleme u javnom prijevozu. Tramvaji i autobusi postali su toliko pretrpani da se u njih često nije moglo ni ući, a prizori ljudi koji vise s vrata postali su uobičajeni. Kašnjenja na posao i u školu postala su svakodnevica, a putovanje gradom pretvorilo se u iscrpljujuću avanturu.
Sustav je imao iznimke za hitne službe, miliciju, vojsku, vozila javnog prijevoza, taksije te službena vozila državnih i društvenih poduzeća. No, za običnog građanina kršenje pravila značilo je suočavanje s rigoroznim kontrolama i drastičnim novčanim kaznama, pa čak i privremenim oduzimanjem vozačke dozvole. Vlast je bila odlučna u provođenju mjera, patrolirajući ključnim točkama, no snalažljivost građana bila je još odlučnija.
Dva "Fićeka" i crna traka za svaki dan
Hrvatski građani, poznati po improvizaciji, brzo su pronašli načine kako zaobići sustav. Oni imućniji pribjegli su jednostavnom, ali skupom rješenju: kupnji drugog, najčešće jeftinijeg automobila. Garaže su se punile drugim Fićom, Stojadinom ili starim Bubama, pri čemu se prilikom registracije pazilo da jedan ima parnu, a drugi neparnu registraciju, osiguravajući tako mobilnost za svaki dan. Oni manje imućni, a kreativniji, okrenuli su se ilegalnim "modifikacijama". Komad crne izolacijske trake postao je najpopularniji alat kojim se, primjerice, broj tri na tablici vješto pretvarao u osmicu, a jedinica u sedmicu. Neki su išli i korak dalje, izrađujući preklopne registracije ili koristeći blato kako bi zamaskirali spornu znamenku, nadajući se da policija neće detaljno provjeravati.
Solidarnost je također cvala. Susjedi i kolege s posla organizirali su precizne sustave zajedničkih vožnji, izmjenjujući se ovisno o tome čiji je automobil taj dan "legalan".
Bonovi od 40 litara i noći provedene u redu
Kad je sustav "par-nepar" ukinut u listopadu 1982., građani su nakratko odahnuli, no ubrzo ga je zamijenio novi, još restriktivniji model: bonovi za gorivo. Svaki vlasnik automobila imao je pravo na samo 40 litara goriva mjesečno, što je za mnoge bilo dovoljno tek za odlazak na posao. Bonovi, najčešće u apoenima od pet, deset i 20 litara, podizali su se uz predočenje prometne dozvole u mjesnim zajednicama ili uredima auto-moto društava, a nerijetko su bili različitih boja za svaki mjesec kako bi se spriječile zlouporabe i krivotvorenje. Takav sustav primjenjivao se više od dvije godine, do 1. siječnja 1985. godine.
Međutim, posjedovanje bona nije bilo nikakvo jamstvo da ćete do goriva i doći. Redovi na benzinskim postajama protezali su se stotinama metara, ponekad i kilometrima, a vijest da je na neku pumpu stigla cisterna širila se gradom poput požara. Čekanje je postalo društveni fenomen. Vozači su često ostavljali automobile u koloni preko noći, spavajući u njima ili dolazeći u cik zore kako bi sačuvali svoje mjesto. Ljudi su sa sobom nosili stolice na rasklapanje, kartali, čitali novine i prepričavali najnovije glasine. Stvarala su se nova poznanstva i dijelila kolektivna muka. Vrhunac drame nastupao je kada bi djelatnik crpke objavio: "Nema više!", ostavljajući desetke vozača koji su satima čekali praznog rezervoara. Točenje u kanistre bilo je strogo zabranjeno, no mnogi su riskirali, skrivajući ih u prtljažniku ili pod sjedalom, kako bi stvorili male kućne zalihe. U tim vremenima neizvjesnosti, svaka je kap bila dragocjena poput zlata.
No i tada su se ljudi "snalazili ". Najtraženija roba na crnom tržištu postali su takozvani "turistički bonovi". "Gastarbajteri" koji su dolazili na odmor i strani turisti mogli su za devize kupiti posebne bonove koji su im jamčili neograničeno točenje goriva na crpkama s prioritetom u opskrbi, najčešće onima na autocestama. Ti su se bonovi potom preprodavali domaćem stanovništvu po znatno višim cijenama, postajući svojevrsna paralelna valuta i izvor dobre zarade za švercere.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.