Prijava
Ovih pet 'zvijeri' napravljene su do kraja, bile su spremne za registraciju, no konačnu odluku donijelo je vodstvo kompanijem, redom ih je 'ugasilo', a unikatni primjerci postali su mitovi...
1. BMW M8
Definitivno je najpoznatiji prototip. BMW Serije 8 je devedesetih godina bio osmišljen kao konkurencija Ferrariju te je iz monstruoznoga V12 motora M8 izvlačio čak 550 KS. Takvu snagu tih se godina nije moglo zamisliti, pogotovo u automobilu s ručnim, šeststupanjskim mjenjačem.
Jedan jedini BMW M8 Prototype proizveden je u Munchenu i, nakon odluke vodstva BMW-a, projekt je ugašen zbog bojazni od neuspjeha na tržištu.
S obzirom na to da 'obična' Serija 8 nije doživjela značajan prodajni uspjeh u svijetu, nagađalo se kako bi M8 doživio potpuni neuspjeh. Iako su na razvoj gotovo trkaćeg automobila potrošeni milijuni njemačkih maraka, unikatni BMW M8 zaključan je u podrum BMW-ove tvornice, daleko od očiju javnosti.
Od '90-ih godina do 2010. nikada nije službeno potvrđeno da M8 postoji ili je postojao, no 2. srpnja jedini BMW M8 pokazao se javnosti u sklopu jednoga BMW-ova eventa. Osim jakoga motora imao je i karbonske oplate, prozore od plexiglasa, trkaća sjedala i stražnji pogon. Zapravo, M8 je zaradio titulu najultimativnijega M automobila koji zapravo nikada nije ni postojao.
2. Volkswagen W12 Nardo
Izgledao je potpuno 'finiširan', obarao je brzinske rekorde na stazi Nardo, ali nikada nije ušao u serijsku proizvodnju. Predstavljen je 2001., a mnogi ga se sjećaju iz popularne videoigrice Gran Turismo. Naime, Volkswagen W12 pokretao je motor s 12 cilindara u W rasporedu, proizvodeći 600 KS.
Performanse konceptnog automobila izgledale su ovako: od 0 do 100 km/h sprintao je 3,5 sekundi, najveća brzina bila je 357 km/h, a cijeli automobil težio je samo 1200 kilograma.
Sljedeće godine, 2002., ovaj je prototip oborio svjetski rekord vozeći 24 sata po stazi Nardo, prešavši 7740 kilometara prosječnom brzinom 322,89 km/h. Na zahtjev Ferdinanda Piecha, šefa Grupe Volkswagen, Giorgetto Giugaro i njegov tim osmislili su 1997. godine VW-ov sportski superautomobil nazvan W12 Syncro. Naslijedio ga je upravo ovaj automobil, no iako vrlo sličnog izgleda, novi je koncept ipak bio puno napredniji. Šteta je što nikada nije 'kročio' na ceste.
3. Audi A8 Coupe
Dugo je Audi pokušavao osmisliti automobil koji će konkurirati uspješnoj Mercedesovoj S-klasi Coupe i BMW-u Serije 8, a potkrjaj devedesetih godina prošloga stoljeć obratio se kompaniji IVM Automotive koja se bavila dizajnom.
Rezultat suradnje bio je Audi A8 Coupe, koji je tada predstavljen u Ženevi, no čelnici iz Ingolstadta odlučili su ipak ne krenuti u serijsku proizvodnju ovog auta, bojeći se da neće doživjeti tržišni uspjeh. Tako je sudbina modela A8 Coupe zapečaćena, a jedini proizvedeni primjerak, potpuno homologiran i ispravan za registraciju, stoji u garaži IVM-a.
Kako bi dobili kupeovsku uglađenu liniju eksterijera, Audijevi inženjeri su morali uvelike mijenjati aluminijsku šasiju te pripadajuće panele. Sjedala su preuzeta s modela A4 Cabrio.
4. Lamborghini Cala
Nakon što su u vodstvu Lamborghinija zaključili kako trebaju proizvesti potpuno nov automobil, manji od moćnoga V12 Murcielaga, odlučeno je te 1995. da će se on zvati Cala. Ili ipak ne?
Naime, faza proizvodnje novoga, najmanjeg Lamba, došla je do te faze da je čak skupina nekih novinara imala priliku isprobati auto, prije početka proizvodnje. Nakon ekskluzivne novinarske premijere, proizvodnja je iznenadno prekinuta, a jedini primjerak ovoga protoripa vjerojatno je spremljen 'duboko' u Lamborghinijevoj tvornici. Lamborghini Cala trebao je pokretati V10 atmosferski motor s 400 KS, koji bi razvijao maksimalnu brzinu 291 km/h. Ipak, priča o manjemu Lamborghiniju prekinuta je sve do 2003. kada je Lamborghini Cala uspješno zamijenio Gallardo.
5. Nissan R390 GT1
Jedini primjerak homologiran za cestovnu upotrebu napravljen je 1998. godine, isključivo radi utrkivanja. Naime, pravila utrke 24h Le Mansa zahtijevala su da automobil koji se natječe mora imati barem jednu cestovnu i homologiranu varijantu. Nissan R390 je na Le Mansu nastupao samo dvije godine, bez značajnijih uspjeha, osim možda pole-positiona koji je 1998. ostvario Martin Brundle.
Jedini cestovni R390 spremljen je u Nissanovu tvornicu u Zami, a bio je pokretan 3,5-litrenim motorom twin-turbo V8 koji je 'ispucavao' velikih 550 KS. Pogon je bio stražnji, a mjenjač 6-stupanjski sekvencijski. Cestovna varijanta do 'stotke' je ubrzavala 3,9 sekundi i jurila maksimalno 354 km/h. Upravo taj cestovni primjerak nažalost nikada nije stupoi na javnu cestu.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.