Prijava
Iza sedam finalista je ostala duga lista vrlo zanimljivih automobila, od Audija A6 i Q5, preko novog Opela Frontere, do Toyote CHR+, koji su ostali bez mjesta u finalu
Ovogodišnji izbor za Europski automobil godine donio je nekoliko očekivanih imena u finalu, ali i niz iznenađenja među onima koji su ostali korak kratki. U završnicu su ušli Renault 4, Kia EV4, Mercedes-Benz CLA, Dacia Bigster, Fiat Grande Panda, Citroën C5 Aircross i Škoda Elroq, modeli koji u pravilu spajaju "relativnu pristupačnost", inovaciju i široku tržišnu privlačnost. No iza njih ostala je duga lista vrlo zanimljivih automobila, od Audija A6, preko novog Opela Frontere, do Toyote CHR+, koji su ostali bez mjesta u finalu.
Među njima su i brojni električni noviteti iz Kine, poput Leapmotora C10 i Zeekra 7, koji su pokazali da tehnološki jaz između europskih i azijskih proizvođača gotovo više ne postoji. BYD je u izbor poslao čak četiri modela, ali ni jedan nije dogurao do kraja. Njihov napredak u pogonima i učinkovitosti punjenja nitko ne osporava, no problem ostaje percepcija, automobili iz Kine još uvijek se probijaju kroz zid nepovjerenja kupaca u Europi. Tako nešto više nego kvaliteta samo automobila često odlučuje o ishodu izbora poput ovog.
Jaki kandidati nisu pomogli
S druge strane, europski brendovi koji su se godinama smatrali sigurnim finalistima, poput Audija, Mazde ili Volva, ove su godine ostali bez završnog kruga iako su imali jake kandidate. Audi A6 i Q5 u novim verzijama, iako impresivni auti jednostavno ne odgovaraju toliko uhu natjecanja koje favorizira automobile pristupačne širem krugu kupaca. Električni modeli Mazda 6e i Volvo ES90 su možda među najboljima u svojoj klasi, ali to su i dalje automobili koji se obraćaju užem segmentu.
No, u finale nije ušlo ni nekoliko "narodnih SUV-ova" poput nove Opel Frontere ili Suzuki eVitare/Toyote Urban Cruiser, koji su unatoč svježem dizajnu i solidnim pogonskim rješenjima, došli u nezahvalnom trenutku. Tržište malih SUV-ova jako je zasićeno, a žiri je očito tražio modele koji donose nešto novo, bilo u pogledu radikalnog dizajnerskog pristupa, inovacija ili retro šarma. Frontera je, primjerice, vrlo dobar automobil za svakodnevicu, vjerojatno s većim tržišnim potencijalom od Kie EV4 ili Škode Elroq, no potonja dva su u finalu, a Frontera je "izvisila".
Kao i posljednjih nekoliko godina u ovogodišnjem izboru jasno vidi pomak prema električnim i hibridnim modelima, ali ne onim skupima. Neki od najnovijih električnih modela, poput Hyundai Ioniqa 9 ili BYD Sealiona 7, nisu prošli upravo zbog cijene koja ih čini manje pristupačnima prosječnom kupcu. Auto godine, koliko god napredan mora biti, mora zadržati i element svakodnevne upotrebljivosti, razumne cijene i prepoznatljive marke. U tom smislu, finalisti su ove godine "manje glamurozni", ali više u skladu s europskom stvarnošću, odnosno stvarnošću onih država u kojima električni auti prolaze na tržištu.
Žiri koji je izgubio vezu sa stvarnošću
Izbor za Europski automobil godine oduvijek je bio zanimljiv prikaz odnosa između stručne procjene i stvarnih tržišnih trendova. Iako se nagrada često doživljava kao svojevrsna "automobilska Nobelova nagrada", povijest pokazuje da ona nije ni nepogrešiva ni nužno povezana s prodajnim uspjehom. U prošlosti su pobjedu odnijeli modeli koji nisu ostvarili neki značajan tržišni uspjeh, poput Porschea 928 davne 1978. godine, Jaguara I-Pacea koji je na tržištu doživio pravi debakl, futurističkog, ali tržišno marginalnog modela Kia EV6, ili Renaulta Scenic E-Tech (2024.) koji, unatoč prestižnoj tituli, nije ostvario ozbiljniji prodajni zamah.
Upravo zato treba imati na umu da ovaj izbor, koliko god imao reputaciju i tradiciju, nije "sveto mjerilo automobilskog svijeta". Riječ je o odluci šezdeset novinara iz 23 europske države (većina njih je iz najbogatijih europskih država), svatko od kojih donosi vlastiti kontekst, ukuse, tržišne realnosti svojih država i često vrlo različite kriterije. Ono što se u Norveškoj doživljava kao prekretnica elektromobilnosti, u Italiji se možda smatra tek preskupom nišom. A ono što je u Njemačkoj "tehnološki iskorak", u Hrvatskoj može biti "potpuno nezanimljivo" kupcima.
Gledajući unatrag, upravo su najbolji i najtrajniji pobjednici oni koji su osvojili i kupce, a ne samo žiri. Automobili poput Renaulta Meganea i Clija, Fiata Pande i 500, VW Pola, Golfa i Passata, Peugeota 307 i 308, Opela Astre ili Toyote Yarisa ostavili su stvaran trag na europskim cestama. To su bili automobili koji su, osim priznanja za Europski auto godine, imali i masovnu podršku tržišta, upravo ono što posljednjih godina sve češće izostaje.
Ove godine situacija nije bitno drukčija. Pogled na sedam finalista, od Renaulta 4 i Kije EV4 do Mercedesa CLA i Škode Elroq, otkriva dominantan utjecaj elektrifikacije i dizajnerske inovacije, ali ne nužno i jamstvo tržišnog uspjeha. Izuzetak bi mogao biti Dacijin Bigster, jedini "narodni" automobil u finalu, koji bi doista mogao postati prodajni hit i zaslužiti titulu u punom smislu te riječi i eventualno Fiat Grande Panda. No sve ostalo vodi prema scenariju koji se ponavlja - još jednom bi mogao pobijediti automobil koji će oduševiti žiri, ali ne i pokoriti tržište.
| Alpine A390 | BYD Seal 6 DM-i | Leapmotor B10 | Nissan Leaf |
| Audi A6 | BYD Sealion 7 | Leapmotor C10 | Opel Frontera |
| Audi A6 e-tron | Citroën C3 Aircross | Mazda6e | Smart #5 |
| Audi Q3 | DS N°8 | MG HS | Suzuki eVitara / Toyota Urban Cruiser |
| Audi Q5 | Firefly | MG MGS5 | Toyota C-HR+ |
| BYD Atto 2 | Hyundai Ioniq 9 | Mini Aceman | Volvo ES90 |
| BYD Dolphin Surf | Jeep Compass | Mitsubishi Outlander | Zeekr 7 |
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.