Prijava
Riječ je o takozvanom frakcionalnom vlasništvu nad automobilima, modelu koji se posljednjih godina sve više širi među investitorima i ljubiteljima klasika
Na prvi pogled zvuči kao idealna ponuda za svakog automobilskog entuzijasta: za nekoliko tisuća eura može se postati suvlasnik Ferrarija, Porschea, Mercedesa 300 SL ili nekog drugog kolekcionarskog automobila koji inače vrijedi stotine tisuća ili milijune eura. No postoji jedno pravilo koje cijelu priču odmah vraća na zemlju. Automobil se ne smije voziti. Može se posjedovati njegov mali dio, pratiti njegovu vrijednost, sudjelovati u nekim odlukama i razgledati ga na događajima, ali ključevi neće završiti u džepu suvlasnika.
Riječ je o takozvanom frakcionalnom vlasništvu nad automobilima, modelu koji se posljednjih godina sve više širi među investitorima i ljubiteljima klasika. Britanska tvrtka The Car Crowd jedna je od poznatijih platformi takvog tipa. Ideja je jednostavna, umjesto da jedan kupac mora platiti cijeli automobil, skupina investitora zajednički kupuje rijedak ili poželjan kolekcionarski model. Svaki sudionik dobiva udio u vozilu, slično kao da kupuje dio investicijskog portfelja, samo što se u ovom slučaju ne radi o dionicama, nego o automobilu.
Ulazak u takav sindikat moguć je od 2000 funti, odnosno približno 2300 eura. Investitor potpisuje dokumentaciju, stječe izravni udio u odabranom vozilu i sudjeluje u važnim odlukama, uključujući eventualnu prodaju automobila. The Car Crowd pritom preuzima logistiku, od kupnje i provjere automobila do garažiranja, osiguranja i održavanja. U teoriji, vlasnik malog udjela može reći da posjeduje dio Ferrarija F40 ili Porschea 911 GT3 RS, ali u praksi ne može sjesti za upravljač i otići na vožnju.
Razlog je jasan. Kod kolekcionarskih automobila vrijednost često ovisi o originalnosti, stanju, servisnoj povijesti, broju vlasnika i kilometraži. Svaka dodatna vožnja, ogrebotina ili kvar smanjuju investicijsku privlačnost. Zato se biraju rabljeni primjerci s niskom kilometražom, poznatim porijeklom i potpunom dokumentacijom. Stručni paneli takvih tvrtki procjenjuju rijetkost, stanje i tržišni potencijal, a tek nakon toga automobil ulazi u ponudu.
Ovakvi modeli ne uključuju samo ekstremno skupe supersportaše. Uz Ferrari, Lamborghini ili posebne Porscheove modele, u sličnim portfeljima mogu se naći i pristupačniji budući klasici poput Peugeota 205 GTI, Minija JCW ili drugih automobila koji imaju snažan kultni status. Logika je ista: ako je model dovoljno rijedak, poželjan i dobro očuvan, njegova bi vrijednost s vremenom mogla rasti.
Naravno, rizik postoji. Vrijednost kolekcionarskih automobila može rasti, ali to nije zajamčeno. Tržište ovisi o modi, stanju gospodarstva, interesu kupaca i reputaciji pojedinog modela. Osim toga, platforme obično nisu otvorene svima. Kandidati moraju proći provjeru podobnosti i pokazati da razumiju kako sustav funkcionira, jer ovo nije klasična kupnja automobila, nego investicija u nelikvidnu imovinu koja se može prodati tek kada većina suvlasnika ili upravitelj procijene da je trenutak dobar.
Sličan koncept nudi i danski Selected Car Investment, ali u nešto tradicionalnijem obliku. Ondje se ulaže u takozvane pool investicije, odnosno portfelje više pažljivo odabranih automobila. Tvrtka ima i fizički izložbeni prostor, pa investitori mogu razgledati automobile koji čine njihov "portfelj na četiri kotača".
Za običnog ljubitelja automobila ovo je neobičan kompromis. Za cijenu prastarog rabljenog auta moguće je posjedovati dio automobila iz snova, ali bez najvažnijeg dijela automobilskog iskustva, same vožnje. Zato frakcionalno vlasništvo nije zamjena za vlastiti kolekcionarski primjerak, nego obični financijski proizvod s mirisom benzina, povijesti i prestiža. A za one kojima je dovoljno reći da su vlasnici dijela Ferrarija, možda je i to sasvim dovoljno.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.