Prijava
Rusi su se pokazali kao vrlo srdačni i pristupačni ljudi. Bili su očito fascinirani tolikim brojem Hrvata i dobro su nas primili. Čak 99 posto njih ne zna engleski jezik, no sporazumijevanje nije bilo komplicirano. Mi razumijemo svaku drugu njihovu riječ, oni svaku drugu našu, a to je dovoljno za uspostaviti poprilično kvalitetnu komunikaciju
Kalinjingradska oblast nekada je bila svojevrsna Azurna obala SSSR-a. Smještena na Baltičkom moru, usječena duboko u teritorij Europe i s relativno blagom i ugodnom klimom, privlačila je brojne turiste iz bivšega Sovjetskog Saveza. A onda je uslijedio raspad SSSR-a i Kalinjingradska oblast je postala enklava.
Osamostaljenjem Estonije, Litve i Latvije odsječena je od matične države Rusije i pomalo zaboravljena. Danas je Kalinjingradska oblast područje s površinom poput trećine Hrvatske, tu živi oko milijun stanovnika, jedna je od 84 federalne jedinice Ruske Federacije. Pomalo zaboravljena od matične države, s najvećim postotkom HIV pozitivnih osoba u Rusiji i nizom drugih ozbiljnih problema.
Glavni grad oblasti je Kalinjingrad, dom oko pola milijuna ljudi. Do 1945. bio je dio Njemačke i zvao se Königsberg, a krajem Drugog svjetskog rata potpuno je razoren. Rusi su ga obnovili na svoj način, s puno betona, malo mašte i s nikakvim smislom za estetiku, a do danas se tu nije previše promijenilo. Kad sve ovo pročitate, pitate se zašto bi se netko uopće uputio u Kalinjingrad.
I u samoj Rusiji na pamet nam padaju mnogo bolja odredišta, a o ostatku svijeta da ne govorimo. No Kalinjingrad je sredinom lipnja doživio pravu invaziju hrvatskih turista. U nekoliko dana stiglo ih oko 10.000. Razlog? Naravno, najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet. Zbog nogometa smo otišli u Kalinjingrad, no poželjeli smo ostati zbog drugih stvari.
Kalinjingrad je od Zagreba udaljen oko 1400 kilometara i kad smo s dobitnicima našega nagradnog natječaja kretali na put nije nam bilo svejedno. čak 1400 kilometara kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Češku, Poljsku i Rusiju zvuči kao prevelik zalogaj za jedan dan putovanja, no Google “kaže” da put traje oko 15 sati pa smo odustali od ideje da prespavamo negdje u Poljskoj i odlučili sve odraditi “u komadu”. Tih 15 sati na kraju se pretvorilo u 19 sati no iznenadilo nas je kako dobre ceste su u međuvremenu izgradili Česi i Poljaci. Čak 90 % rute je autocesta, a ostatak uglavnom dobre brze ceste.
Najzanimljivija je vožnja kroz Poljsku. Oko 400 kilometara odličnih autocesta je potpuno besplatno, naplaćuje se samo dionica prema Rusiji, dugačka oko 150 kilometara i to samo 40 kuna. U nas bi tolika dionica stajala otprilike dvostruko. No u Poljskoj osim modernih autocesta ima i starih dionica koje samo oni nazivaju autocestama.
Na prvi pogled, ništa čudno. Dvije trake i zaustavna traka u jednom smjeru, sve uredno razdvojeno zaštitnom ogradom po sredini. Ograničenje 100 km/h, svi voze i do 140 km/h i onda najednom slijedi panično kočenje. Semafor! Nasred autoceste. I to svakih desetak kilometara. No to nije sve. Ova “autocesta” je ispresijecana i običnim raskrižjima, oni koji jure po autocesti na njima ne smiju skretati, ali zato svi sa sporednih cesta smiju prelaziti prometnu autocestu. Manevar za koji treba mnogo hrabrosti i koncentracije. Očito u socijalističkoj Poljskoj nisu previše ulagali u izgradnju nadvožnjaka.
Poljska nas je zbog svega ovog zabavila no pravi šou je uslijedio prilikom prelaska granice u Rusiju. Procedura na poljskoj granici trajala je oko pola sata i djelovala komplicirano, no to nije bilo ništa u odnosu na rusku granicu. Prvo vas zaustavlja nasmiješena gospođa koja nakratko pregleda putovnice i udijeli vam obojeni karton. U našem slučaju plavi. Nakon toga se rampa diže vozite stotinjak metara i nailazite na “pravu” kontrolu.
Prvo vas carinik upućuje kako ispuniti carinsku deklaraciju u kojoj prijavljujete automobil i svu drugu vrijednu robu. Nakon toga vas policajac zove da stanete u kolonu. Zatim svi moraju izaći iz auta i jedan po jedan idu na kontrolu putovnica kod policajke. Nakon toga drugi policajac temeljito pregledava vaš automobil. Kada je sve to gotovo oduzimaju vam sve putovnice i odlaze. Pojavljuju se nakon petnaestak minuta, vraćaju putovnice i zažele vam sretan put. Ali samo do 20 metara udaljene nove rampe na kojoj carinik preuzima vašu carinsku deklaraciju i vraća se nakon 15 minuta s potvrdom. Slijedi još jedna rampa na kojoj nakon nekoliko minuta čekanja morate predati misteriozni plavi karton. I već ste u Rusiji. Procedura koja traje “samo” sat i pol, i to u ubrzanoj varijanti, specijalno za Svjetsko prvenstvo.
Rusija nas je dočekala tipičnim prizorima iz brojnih videa lude vožnje i prometnih nesreća u Rusiji, kojima je zatrpan YouTube. Nesreća nije bilo, no ceste su, kao na snimkama, nevjerojatno široke i svi po njima uglavnom voze 150, iako je ograničenje 70 do 90 km/h. Kalinjingrad je specijalno za Svjetsko prvenstvo dobio i velebnu obilaznicu, modernu autocestu koja je u cijeloj dužini osvijetljena. I sam grad je osjetno uljepšan, no neke stvari svjedoče kako ovdje život baš nije tako lijep. Naprimjer naš hotel. Na slikama sasvim solidno zdanje s dvije i pol zvjezdice i bazenom, a kada stignete tamo shvaćate da su slike iz nekoga drugog vremena, kada je Hotel bio tek izgrađen, otprilike prije dvadeset godina i da otada nitko nije povukao kistom po trulim daskama oko bazena ili obojio zidove s kojih se ljušti boja u predvorju. Naravno, to je bio naš jeftini hotel. U Kalinjingradu ima i reprezentativnih zdanja, a neka su izgrađena specijalno za ovu priliku.
Rusi su se pokazali kao vrlo srdačni i pristupačni ljudi. Bili su očito fascinirani tolikim brojem Hrvata i dobro su nas primili. Čak 99 posto njih ne zna engleski jezik, no sporazumijevanje nije bilo komplicirano. Mi razumijemo svaku drugu njihovu riječ, oni svaku drugu našu, a to je dovoljno za uspostaviti poprilično kvalitetnu komunikaciju.
Ubrzo smo naučili da se auto kaže mašina. O ruskoj gostoljubivosti svjedoči i zgoda na prvoj benzinskoj crpki nakon prelaska granice. Prišao nam je jedan muškarac, rekao kako je naš Hyundai i30 prekrasan (imao je službene simbole Svjetskoga prvenstva) i poklonio nam tri jubilarna novčića u vrijednosti 7,5 kuna, izrađena povodom Svjetskog prvenstva. Slične scene su se ponavljale sve vrijeme boravka u Rusiji, kada smo se šetali gradom nudili su nam prijevoz, poklanjali suvenire, fotografirali se s nama, pričali o svemu i svačemu. Zapravo bili su toliko susretljivi da su nam čak nakon nekog vremena postali pomalo naporni. Upoznali smo tako dva bivša nogometaša, čovjeka koji je radio u Zagrebu, obitelj koja je ljetovala u Hrvatskoj...
Centar Kalinjingrada ne razlikuje se puno od centra bilo kojega većeg hrvatskoga grada. Sve je uredno, no čim se više udaljujte od njega otkriva se drugačija njegova slika. Na dvadesetak minuta hoda od centra počinju prevladavati zapuštene betonske stambene zgrade, izgledaju kao da će se svakoga trena srušiti, za njih su “limenke” u Novome Zagrebu luksuzne vile.
U samome centru Kalinjingrada nalazi se još jedan građevinarski 'biser' - ogromna socijalistička zgrada visoka 21 kat i površinom velika poput dvije ili tri Zagrepčanke. Lokalni stanovnici ju zovu čudovištem, službeni joj je naziv Kuća sovjeta i služi - ničemu!
Počela se graditi 1970. kao upravni centar oblasti, no podloga se pokazala nedovoljno čvrstom i zgrada je počela blago tonuti. Radovi su prekinuti 1985. i otada je zgrada dobila boju i prozore, no unutrašnjost je još uvijek prazna. Previše je opasna za useljenje, a previše skupa da bi je tek tako srušili. Jedina građevina koja je preživjela 1945. je katedrala na riječnom otoku u centru.
U ovome rijetkom spomeniku bogate povijesti ovoga grada sahranjen je slavni filozof Immanuel Kant po kojem je i nazvan sam otok. Pola sata hodanja od centra udaljen je nama najzanimljiviji muzej u Kalinjingradu, Muzej svjetskih oceana, u kojemu možete ući u pravu veliku sovjetsku podmornicu iz šezdesetih godina prošloga stoljeća. Jedinstvena prilika koju nismo propustili. U Kalinjingradu su i deseci drugih zanimljivih muzeja, između ostalih najveći svjetski muzej jantara, muzej bunkera, muzej željeznice...
Kalinjingrad nije neka tipična turistička destinacija koju biste poželjeli posjetiti tek tako. No, zapravo nudi niz atrakcija, pomalo egzotične prikaze, a u kombinaciji s euforijom Svjetskoga prvenstva pretvorio se u pravu atrakciju koju je vrijedilo posjetiti. Osjećaj kada se desetak tisuća navijača pješice uputilo prema stadionu bio je jednostavno neprocjenjiv.
Nekoliko riječi i o cijenama. Uglavnom su poput naših. Najtraženiji artikl, pivo, u kafićima košta između 15 i 20 kuna, na stadionu 35, a u trgovinama između 5 i 12 kuna za limenku. Ulje je devet kuna, mlijeko oko 5, kruh također toliko. A na policama supermarketa našli smo i neke naše proizvode, pretežno razne Podravkine juhe u vrećicama. Kalinjingradska oblast okružena je Baltičkim morem, plaže su pješčane i na prvu izgledaju privlačno.
No more je jako hladno, a u Svetlogorsku, romantičnome ljetovalištu udaljenom 30 kilometara od Kalinjingrada, svaku pomisao o kupanju odagnala nam je velika masna mrlja na moru. Kupat ćemo se negdje drugdje. Ovdje ima dovoljno drugih zanimljivosti.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.