Prijava
U rubrici "SJEĆATE LI GA SE?" govorimo o automobilima koji su obilježili našu prošlost, ali su bili toliko neupadljivi ili neuspješni da smo ih vrlo brzo zaboravili. Današnji gost je talijanski Fiat koji je mogao biti mnogo više, da je Fiat odigrao na "kartu nostalgije"...
Mali gradski automobili danas su klasa koja odumire i oko koje se ni jedan proizvođač više ne trudi previše. No prije trideset godina bili su ogroman hit. Skoro svaki proizvođač je nastojao imati svojeg predstavnika u ovoj klasi jer to je značilo i velike prodajne brojke. A Fiat je imao definitivno najdužu tradiciju s ovakvim autima. Imali su 500, 600, 126, 127, Pandu, a ovaj automobil trebao je biti nastavak uspješne priče. Konkretno je trebao naslijediti Fiat 126, popularnu Peglicu, no kod Fiata, koji je uvijek imao nekoliko malih auta u ponudi (i sada ima Pandu, stari i novi 500), nije se baš uvijek znalo što točno nasljeđuje što i često su originali znali i nadživjeti modele koji su ih trebali naslijediti.
Dakle, ako se držimo ideje i službene priče Fiata, Cinquecento je trebao naslijediti Peglicu, a ona je bila potpuno zastarjeli model, u osnovi baziran još na legendarnom 500 iz 1957. godine. Zbog toga je bilo potrebno nešto sasvim novo i drugačije, a da bi sve bilo potpuno drugačije Fiat je htio i potpuni zaokret u dizajnu koji bi naglasio revoluciju ispod lima. Koliko očekuje od nasljednika Peglice Fiat je jasno naznačio i imenom auta. Cinquecento na talijanskom znači 500, a svi znamo što ova brojka znači u povijesti Fiata.
I tako je u internom Fiatovom dizajnerskom centru “Centro Stile” pod vodstvom Ermanna Cressonija stvoren automobil vrlo funkcionalnog dizajna koji je bio dugačak samo 323 cm, širok 149 cm i imao međuosovinski razmak od skromnih 220 cm. Velika četvrtasta svjetla bila su sprijeda, vodoravna "tanka"stražnja svjetla straga su spuštena nisko da bi vrata prtljažnika bila što veća. Kockasti oblik je odabran i zbog praktičnosti, kako bi se unutrašnjost što bolje iskoristila. U prtljažnik je tako stalo solidnih 170 do 810 litara, a četiri odrasle osobe nekako su se mogle ugurati u automobil bez da im bude pretjerano neudobno.
Fiat Cinquecento je predstavljen 1991. godine. Za proizvodnju je odabran Poljski FSM, koji je tada već bio pod ogromnim utjecajem Fiata. Tvornica koja je proizvela najviše originalnih Peglica samo će nekoliko mjeseci kasnije potpuno priječi u Fiatovo vlasništvo. Poljska je odabrana prvenstveno zbog niže cijene rada, ali i zbog toga što su Talijani u njoj vidjeli veliki prodajni potencijal. Htjeli su da Cinquecento tamo zamijeni legendarnu Peglicu i postane novi poljski narodni auto. No, naravno, mislilo se i na druga tržišta, posebice talijansko i njemačko.
Cinquecento je na tržište stigao s tri motora: 0,7-litrenim dvocilindričnim s 31 KS, 0,9-litrenim četverocilindričnim s ubrizgavanjem i 40 KS te 1,1-litrenim sa 54 KS koji je dolazio s mjenjačem iz mnogo većeg Punta. Za najmanji motor u Cinquecentu možda nikada niste ni čuli, a to nije čudo jer se zapravo radilo o prerađenom agregatu iz Peglice koji je ugrađivan samo u poljsku verziju. Ostale dvije verzije bile su namijenjene za druga europska tržišta, s time da se snažniji motor ugrađivao u verziju Sporting. Možda te snage danas zvuče izuzetno malo, no Cinquecentu nije trebalo više snage jer se radilo o minijaturnom automobilu s masom od samo oko 700 kilograma.
Zbog toga je Cinquecento Sporting do 100 km/h sprintao za samo 12,8 sekundi, što je bilo sasvim solidno ubrzanje u to doba. Ojačani amortizeri, spušteni ovjes kao i sportska sjedala i crveni pojasevi iznutra dali su dinamičnu notu simpatičnom "sportašu" koji je ubrzo postao omiljena izvedba mladih kupaca na bogatijim tržištima. S time su došli i tjuneri koji su "nabrijavali" Cinquecento do neslućenih granica. Tvrtke kao što su Novitec ili Hörmann dizale su snagu čak na više od 100 KS, a tako prerađeni modeli dostizali su i 200 km/h!.
Mediji su bili puni hvale za mali automobil. Isticali su da je automobil izuzetno zabavan u vožnji, ovjes stabilan u zavojima, mjenjač precizan, a uz sve to auto je dobiva i pohvale za vrlo dobru prostranost. Kritike su išle na račun nešto veće potrošnje, velike buke u unutrašnjosti i loše sigurnosne opreme. Cinquecento je tek 1997. godine dobio zračni jastuk za vozača.
Mnogi ne znaju da je Cinquecento imao i električnu izvedbu. Proizvodila se od 1992. do 1996., a nazvana je Elettra. Automobil je bio ponuđen s olovnom ili NiCd baterijom, što je omogućilo doseg od 100 odnosno 150 kilometara. Zbog malog prostora i bolje raspodjele mase, auto je imao dvije baterije, jednu u motornom prostoru i jednu iza stražnjih sjedala, na mjestu spremnika goriva tako da je ponuda prostora ostala ista kao mi u benzincu. Ipak prodajne brojke su ostale izuzetno male jer auto je bio jako skup. Koštao je oko 40.000 tadašnjih njemačkih maraka što je bilo više nego dvostruko skuplje od cijene Sportinga.
U Hrvatskoj je Fiat Cinquecento zabilježio solidnu prodaju, no ne više od toga. Verzija Sporting kod nas je bila u drugom planu, zbog relativno visoke cijene. Mnogo bolje se prodavao osnovni model s 0,9-litrenim motorom i 40 KS. Cinquecento je bio jedan od jeftinijih automobila na našem tržištu, no daleko od najjeftinijeg. Koštao je od oko 55.000 kuna što je bilo više i od cijene najjeftinije Pande (za oko 2000 kn), Škode Felicije (za oko 7000 km) i skoro svih Lada (izuzev Nive) koje su se nudile na našem tržištu. Kako su ljudi tada kod nas tražili što više prostora za što manje novca, Cinquecento je ostao u drugom planu. Panda se prodavala mnogo bolje, a o Feliciji da i ne pričamo.
Karijera Cinquecenta je potrajala do 1998. godine, a iz tvornice u Poljskoj je izašlo oko 1,16 milijun primjeraka. Daleko od neuspjeha, no ostaje dojam da je Fiat s ovim autom mogao mnogo više da je bio maštovitiji s dizajnom i tu krenuo u smjeru originalnog 500. Jer Cinquecento je bio zaista dobar mali automobil. Relativno prostran, zabavan u vožnji, vrlo pouzdan, trajan i izuzetno jeftin za održavanje. Da, i na kraju je Peglica čak i nadživjela ovaj auto. Proizvodila se još skoro dvije godine nakon njega. A izravan nasljednik Cinquecenta bio je Seicento, o kojem više možete pročitati u članku niže.
Danas je ovaj auto skoro nestao s naših cesta. Tu i tamo, poneki još vozi, a u oglasnicima se povremeno pronađe koji primjerak, a cijena rijetko prelazi 1000 eura. U zapadnoj Europi još ima nešto očuvanih Sportinga kojima se cijena može popeti i na više od 5000 eura, ovisno o stanju.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Autostart.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Autostart.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Darko
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.