Istarski znanstvenik izumio je uređaj koji je danas dio svake naprave koja se kreće. Velocimetar je, osim što je mjerio brzinu, otac i majka modernih tahografa i taksimetara...
Zatvorite oči na trenutak i zamislite život bez brzinomjera. Taj je uređaj u svakome vozilu, plovilu ili zrakoplovu i bez njega bi te tehničke naprave bile jednostavno neupotrebljive. Koliko brzo se krećete kroz prostor i vrijeme oduvijek je bilo pitanje br. 1, jer - vrijeme je novac, rekli bi mudri. Život bez mjerača brzine bio bi jednostavno preskup i prespor. Tu sofisticiranu napravu izumio je - Hrvat!
Istarski genij Josip Belušić rođen je u okolici Labina, u malome mjestu Županići, 13. ožujka 1847. Školovao se u Pazinu, a studirao u Beču. Radio je kao profesor u Kopru na carskoj i kraljevskoj školi. Prvo je službeno predstavljanje izuma nazvana Velocimetar bilo 1889. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu, otkad je svijet bogatiji i za još jedno svjetsko čudo, 324 metra visoki Eiffelov toranj.
Vjerojatno je profesor Belušić svoje, još veće svjetsko čudo, konstruirao još 1888.g., jer je tršćanska Naša sloga 7. veljače 1889. pisala o novom izumu uglednoga znanstvenika. Naime, otad je jedinstvena naprava pod imenom Velocimetar kao patent zaštićena pri nadležnim tijelima Austrougarske Monarhije.
Interesantno je to što u godini održavanja izložbe pariška vlast raspisuje javni natječaj za mjerenje usluge prijevoza gradskim kočijama s namjerom da se stane na kraj stalnim sumnjama u poštenje kočijaša. Prijavljeno je više od stotinu uređaja, a upravo se izum istarskoga genija pokazao najpreciznijim i najkvalitetnijim, pa je u lipnju 1890. odlučeno o njegovu prihvaćanju. Uređaj je oduševio, jer je osim mjerenja brzine kretanja tj. vožnje precizno očitavao vrijeme polaska kočije, koliko puta i koliko dugo se kočija zaustavljala.
Pokušajte zamisliti kako bi danas taksi službe radile bez taksimetara ili kako bi bez tahografa vrijedni kamiondžije dokazali koliko su kilometara odvozili i za koliko vremena.
Sve tri naprave potječu iz jedne, koju je izumio profesor Belušić. Kasnije je naziv Velocimetar (tal. velocita = brzina) zamijenjen nazivom "controlare automatico per vettura da nolo" - uređaj za nadzor vozila u najmu.
Pod tim je imenom Belušić i prijavio svoj patent Državnom uredu za patente u Beču, jer je uređaj osim mjerenja brzine imao i druge mogućnosti. Radio je na električnu struju, mjerio je brzinu vozila, trajanje vožnje i stajanje vozila, broj prevezenih osoba te vrijeme ulaska i izlaska putnika.
Velocimetar je zaista tronamjenski uređaj. Osim što je mjerio brzinu, bio je dakle i tahograf i taksimetar, osnova klasičnim i mjernim nadzornim uređajima koji se i danas koriste u kamionima, autobusima ili taksi vozilima. Originalni patent čuva se u Državnom arhivu u Beču, a preslike originalnoga patenta nalaze se i na internetskim stranicama Patentnog ureda SAD-a. Kopija Belušićeva brzinomjera nalazi se u Muzeju policije u Zagrebu. Nažalost, Josipu Belušiću nestaje svaki trag nakon 1900. godine, nije bilo moguće utvrditi ni gdje ni kada je umro. Neke od pretpostavki su da je zbog siromaštva prodao prava na patent.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.