Prijava
U rubrici "SJEĆATE LI GA SE?" govorimo o automobilima koji su obilježili našu prošlost, ali su bili toliko neupadljivi ili neuspješni da smo ih vrlo brzo zaboravili. Ovog tjedna gost je Lada Samara, ruski ponos osamdestih na kojeg se mnogi drugi ne bi ponosili...
Lada Samara, najambiciozniji automobilski projekt u povijesti SSSR trebala je Sovjete "staviti na svjetsku automobilsku kartu", a Ladu uz bok drugim renomiranim svjetskim proizvođačima automobila. Ali kako je to obično bilo na istoku, Samara nije ostvarila ni 1 posto potencijala kojeg je u začetku imala i većini vlasnika će ostati samo u lošem sjećanju. Bio je to automobil s tisuću lica, ne mnogo manje imena i, kako je to bilo običajno na istoku, vrlo dugom karijerom. Samara je bila automobil koji se masovno proizvodio, česta pojava i na našim cestama, no brzo je iščeznula s njih ali i iz naših memorija. Jedino po čemu je pamtimo je bila prilično loša kvaliteta. Zato je ona još jedan idealan kandidat za rubriku "SJEĆATE LI GA SE?".
Kao što smo već spomenuli, Samara je bila auto s mnogim imenima. Prvi službeni naziv je bio tipični komunistički spoj brojeva i slova koje su na istoku preferirali ispred zvučnih imena kakva su se najčešće koristila na zapadu. Automobil se u Rusiji zvao VAZ-2108, no izvozni model je odmah dobio ime Samara, a u Rusiji su ga kasnije preimenovali u Sputnik. Ovisno o tržištu i karoserijskoj izvedbi još su se koristili nazivi Carlota, Lada Cevaro, Lada Diva, Lada EuroSamara, Lada Forma, Lada Natasha, Lada Sable, Lada Sagona, Lada Zarya, Lada Tarzan, Lada Volante, VAZ 2019 i VAZ 21099. Teško da je i jedan auto u povijesti imao više imena.
Ruski proizvođač VAZ, danas AvtoVAZ, kod nas je slabo poznat, no ta tvrtka je zapravo bila proizvođač Lada. Tadašnji VAZ je bio najveći proizvođač automobila u SSSR-u, a i u svjetskim okvirima to je bila respektabilna firma, barem što se broja proizvedenih auta tiče. Na našim cestama, cestama diljem komunističkog istoka, ali i ponegdje na zapadu je u sedamdesetim i osamdesetim godinama bilo vrlo mnogo Lada 2101 (slika gore), 2102, 2103 i tako dalje (maštovito) sve do 2107. Riječ je o nizu modela koji su se proizvodili od 1970., a radilo se zapravo o ruskoj kopiji Fiata 124 koji je malo prilagođen ruskim cestama i klimi. Kada se pojavio na tržištu automobil je bio prilično moderan, a tržišno je ostvario ogroman uspjeh. Rijetko tko zna da su derivati Fuata 124 i Lade bazirane na njemu, kada sve zbrojimo, uz Ford Model T i VW Bubu najprodavaniji automobili u povijesti ako izuzmemo aute koji su imali više različitih generacija. Dobro i Lada 2101 -2107 je imala nešto što bi se moglo nazvati generacijama, no u osnovi se tu radilo o jednom modelu, koji je, kako je vrijeme prolazilo, uglavnom bio samo "ušminkavan", dok je mehanika i tehnika ostajala praktično ista.
Potaknuti uspjehom ovog modela, ali i bogatiji za znanje o proizvodnji modernih auta, Sovjeti su se brzo bacili i na razvoj svojih automobila, modela koji bi bili potpuno neovisni od kapitalističkih proizvoda i produkt Sovjetske "inovativnosti i tehnologije". Tako se počela rađati Lada Niva, a ubrzo i Samara. VAZ je napravio svoj prvi prototip još početkom 1970-ih godina. Bio je to automobil VAZ-1101, kompaktni model s prednjim pogonom i motorom iz Fiata 127. Politički vrh je bio vrlo zadovoljan pa se krenulo u razvoj daljnjih prototipa da bi u rujnu 1978. bila donesena odluka o razvoju i proizvodnji Samare. Ideja je bila napraviti moderni auto koji bi imao veliki izvozni potencijal za zapadna tržišta, jer SSSR-u su hitno trebale devize.
Razmatrani su prijedlozi za limuzinu i hatchback s troja i petera vrata, a inspiracija, kako tehnološka tako i dizajnerska, je potražena u tada aktualnim modelima Renault 9, Volkswagen Golf, Ford Escort, Opel Kadett i Volvo 340 koje su Sovjetski inženjeri detaljno proučili i iskopirali mnoga njihova rješenja. Razvijen je i prilično napredni prednji ovjes MacPherson konfiguracije, dok je straga stavljena torzijska poluga. Automobil je dobio i upravljač s letvom i zupčanikom, prvi takav u nekom sovjetskom autu.
Prvi prototip finalne Samare (slika gore), odnosno modela VAZ 2108 napravljen je 1979. godine, a od tada će do dolaska na cestu proći još pet godina. Prvi serijski automobili napustili su proizvodnu traku 18. prosinca 1984. godine. Ispočetka se Samara nudila samo kao hatchback varijanta s troja vrata. VAZ 2108 ubrzo je u SSSR-u dobio naziv Sputnik, no domaći su ga uglavnom zvali Vosmerka (Osmica), po posljednjoj znamenki u 2108. Izvozna verzija Samara, dobila je ime po rijeci. Kojoj točno nikada nije bilo razjašnjeno jer u tadašnjem SSSR-u su bile dvije velike rijeke Samare, jedna pritoka Volge, a druga Dnjepra u današnjoj Ukrajini.
Prve Samare su imale jednostavan i tada već pomalo zastarjeli četverocilindrični motor obujma 1,288 cm3, a modelu s troja vrata ubrzo se pridružio i onaj s petera koji je donio i nove motore, 1,1 i 1,5 litrene benzince, nimalo modernije od 1,3-litrenog agregata. Glava najvećeg motora je razvijena u suradnji s Porscheom, a rasplinjači u suradnji sa Solexom, te su od tuda krenule glasine da je Samara prepuna Porscheove i druge njemačke tehnologije koje su se brzo proširile. Sjećam se i svojeg prvog susreta sa Samarom. Bilo je to 1987. godine u Zagrebu, a dok smo mi klinci zainteresirano gledali novo "Sovjetsko čudo", vlasnik se nečijem tati hvalio da je ta Samara ispod lima zapravo "njemački auto".
No ubrzo su vlasnici shvatili da Samara nema puno toga zajedničkog s njemačkim autima. Ispod lima ona je bila tipični sovjetski poluproizvod koji je bio sklon kvarovima i bio pun "mušica" koje su izluđivale njegove vlasnike. Samara je stigla u najgore moguće vrijeme. Sovjetski savez je bio u ogromnim financijskim problemima, nedostajalo je novca za sve tako da se i u proizvodnji Samare uvelike improviziralo. Drugi najveći problem Samare bila je Škoda Favorit koja je stigla četiri godine kasnije. Češki model se pokazao mnogo boljim i ubrzo Samari oteo mnogo kupaca. Kako se era SSSR-a i istočnog bloka bližila kraju tako je i Samara sve više posustajala. Početkom 90-ih i raspadom "istočnog bloka" taj je auto na izvoznim tržištima postao gotovo nebitan.
No Lada nije odustajala i osnivanjem samostalne Rusije ponovo je krenula tržišna ofenziva tada već jako zastarjelog auta. Njegov najveći adut bila je vrlo niska cijena, i Rusi su tu vidjeli priliku za dobru prodaju. Pokušavali su diljem Europe, od Skandinavije do Španjolske, od Njemačke do Velike Britanije, sve zapadne zemlje Europe su u nekom trenutku upoznale Samaru. Samara se prodavala i u Australiji i u Kanadi, a da bi automobil učinili što atraktivnijim trgovci su nerijetko mijenjali opremu, ugrađivali luksuznije detalje i mijenjali nazive auta. U Belgiji i Njemačkoj čak su se nudile i lokalno prerađene kabrio verzije. Posebno popularna je Samara bila u Velikoj Britaniji gdje se prodavala sve do 1997. godine.
I što se motorizacije tiče Rusi su se prilagodili. Na određenim tržištima gdje je porezna struktura pogodovala dizelima (kao što su Francuska i Beneluks), Samara je neko vrijeme bila dostupna s 1,5-litrenim Peugeotovim dizelskim motorom. Vjerovali ili ne, ugradili su čak i Wankel motor s dva rotora ukupne zapremine 1,3 litre. Motor je imao čak 140 KS, a Samaru bi potjerao do maksimalnih 200 km/h uz ubrzanje do 100 km/h za osam sekundi. 200 km/h u Ladi Samari? Zvuči prilično zastrašujuće.
No to je bilo ništa u odnosu na razne trkaće reli verzije koje su nastajale kroz godine i kojima je Lada htjela promovirati ovaj auto. Još 1985. napravljena je verzija sa središnje smještenim motorom i pogonom na sve kotače koja je imala 150 KS. Dvije godine kasnije sličan auto imao je turbo i oko 300 KS, a vrhunac je bio model Samara S-Proto koji je imao 355 KS i osvojio sedmo mjesto na reliju Paris-Dakar 1989. godine. No taj auto je bio daleko od ruske tehnologije jer je koristio Porscheov pogon na sve kotače i njihov 3,6-litreni bokser motor.
Kako se VAZ suočavao s financijskim poteškoćama prema kraju 1990-ih godina, izvoz je ponovo potpuno stao. Najveći problem bio je nedostatak dijelova, odnosno odbijanje GM-a da proda komplete za ubrizgavanje goriva Ladi jer su sumnjali u VAZ-ovu sposobnost da te dijelove plate.
Suočeni s nestašicom dijelova, poreznim problemima te kaosom i kriminalom u Rusiji krajem devedesetih, Rusi su gotovo potpuno odustali od izvoza Samare. Plasirali su je još samo na rijetka tržišta, a među njima je bilo i naše. Tada se dogodio još jedan moj susret sa Samarom koji nikada neću zaboraviti. Bilo je to negdje oko 2000. kada sam kao mladi novinar počeo voziti svoje prve testne aute. Jedan od njih bila je metalik ljubičasta (!) Samara koju su mi stariji kolege novinari drage volje prepustili na sedmodnevni test, pravdajući se da imaju pametnijeg posla. Bio sam prilično znatiželjan isprobati nešto drugačije od novih VW-a, Audija, Mazda, Peugeota, Renaulta i sličnih auta koje sam do tada uspio provozati. I bilo je to zaista nešto drugačije.
Nikada neću zaboraviti onaj miris, odnosno smrad tvornice u unutrašnjosti auta, a još više ću pamtiti sve probleme koje sam u samo nekoliko dana imao s autom. Vozačev prozor (bio je iznenađujuće na struju) je propao već prvi dan testiranja i nisam ga nikako više mogao podignuti. Drugi dan testiranja vozačko sjedalo se zaglavilo dok sam ga namještao i više se nije moglo pomaknuti. Treći dan testiranja auto je "zakuhao" jer je pregorio osigurač ventilatora hladnjaka, a četvrti dan bio je ujedno i kraj testa. Auto ujutro nije htio upaliti, a otvaranjem poklopca motora otkrio sam da je akumulator praktično "eksplodirao" te se kiselina prolila po prostoru motora te je lim već počeo hrđati. Nije mi preostalo ništa drugo nego pozvati uvoznika da dođe po svoj auto i lijepo im se zahvaliti na jedinstvenom testu kakav su u 25 godina moje novinarske karijere više nikada neće ponoviti.
Siguran sam da su mnogi imali sličnih iskustava s automobilom koji je, ruku na srce, mogao biti "neuništiv" ako ste bili spremni često "šarafiti" po njemu ili ga voziti mehaničaru. Također, kao većina Ruskih auta besprijekorno je palio i na minus 20 (pod uvjetom da mu akumulator nije eksplodirao kao meni).
Iako je već odavno iščezla iz naših prodajnih salona Lada je Samaru proizvodila sve do 2014. godine. U međuvremenu je auto i temeljito redizajniran (1997.), no takvi modeli su samo rijetko izlazili iz Rusije. Originalni se model pak paralelno proizvodio do 2003. godine. Trideset godina proizvodnje dokaz je da su Rusi ipak bili vrlo zadovoljni svojim automobilom te ga masovno kupovali. Proizvedeno je čak 5.427.000 primjeraka.
Samaru ćete rijetko pronaći kod nas na cestama, no nešto preživjelih primjeraka još uvijek ima te se povremeno mogu naći među oglasima za simboličnih 300, 400, 500 eura. No u nekim zapadnim državama Samara je postigla kultni status pa ćete za dobro očuvane primjerke s malo kilometara platiti i više od 5000 eura!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.