Prijava
Bez vozačke dozvole proputovao sam cijeli svijet, zaustavljali su me u Hrvatskoj, Europi, Americi…, uspješno sam vrdao i nikada kaznu nisam platio
Dakle, u Melbourneu sam bez vozačke, uz malo lukavosti, godinu dana ranije uspio unajmiti automobil. U Bad Kleinkirchheimu sam ostao bez 700 šilinga, zamalo i bez autoradija (nevjerojatno kako su austrijski policajci skloni kompenzacijama), ali sam opet uspio proći gotovo neokrznut. I sad ovo u Ženevi. Da postoji diploma za snalaženje garnirano sitnim lažima, ne znam tko bi je dobio, ako ne ja.
Shvatio sam da polako dolazi vrijeme za novu stranicu. I tu se pojavio lik s početka priče – Gero Gerijatrija. Slučajno sam ga upoznao, radeći priču o Janici i Ivici – vozačima automobila. Gerijatirija je tako, nakon početnoga šoka, odradio nekoliko sati vožnje sa mnom, recimo - toliko koliko je propisani minimum. Izašao sam na ispit, položio uz dvije-tri packe člana komisije, kojem se nisu svidjeli vožnja jednom rukom i držanje druge na mjenjaču (navika, a ne prenemaganje, časna riječ). Nestala su avantura, adrenalin, dokazivanje, nadmudrivanje. Vožnja je postala rutina. Ali - i ostarilo se.
Jedan od mojih trikova: -Sportski sam novinar, ali da pišem o policiji sve bih to lijepo...
-Gospodine, evo vam prometna, nećemo sad provjeravati vašu vozačku. Imajte je sa sobom drugi put!
Stoga se nadam kako će tako i ostati, da se neće netko od MUP-ovaca naći uvrijeđen pa krenuti u odmazdu ulicama i cestama Lijepe naše. Ispričavam se zbog ondašnjih laži i muljanja, bio sam (relativno) mlad. Osim toga, bila je to borba za preživljavanje na cesti. Količina svih tih izgovorenih laži smiješna je u odnosu na svakodnevnu dozu istih u Saboru. A ondje se ne radi o borbi za život.
Ipak, ne treba niti pomisliti kako sam prošao lišu u tom dvanaestogodišnjem igrokazu. Naprotiv, fasovao sam sasvim solidno poneku noć na popišanim madracima, nešto druženja s cijenjenim gospodinom Petračem i cijelom ekipicom u prugastim pidžamama. Pidžame, jasno, samo kao stilska figura, ali sve ostalo – dogodilo se.
Naime, volio sam i skutere. Male, 50 C, poput Gillre Runner, ali i one veće - Runner 180 VXR, pa Beverly, pa Downtown 300... I tako, spustim se ja jednoga dana zagrebačkom Radićevom ulicom, od stana do Trga, bez uključena motora, guram, zgodnije mi je tim putem nego okolo preko Gornjega grada, do Frankopanske. Zgodnije meni, a zgodnije i policiji. Zaustavilo me kod Name, na početku Ilice. Barem sam mislio da me zaustavilo.
-Dobar dan. I vi ste nam stali? Nema veze, neka ste... – šaljiv je bio gospodin u plavom. I tad sam shvatio da mahanje rukom nije išlo mene, nego njihovog kolegu koji je vozio policijski automobil tramvajskim tračnicama, iz smjera Jurišićeve. Tadašnja muza čudaka Mladena Schwartza, Ana Lučić, nešto je galamila na početku Gajeve i policija je došla pojasniti joj da to tako ne može. A „moj“ policajac je, dakle, zaustavljao kolegu i pokazao mu u smjeru Ane Lučić, mene nije niti doživio. Ali, eto. kad sam već bio toliko ljubazan da se zaustavim bez potrebe, zašto ne?
-Dakel, kaciga u ruci, pješačka zona, nemate kategoriju za ovoliki skuter... A vidim da imate i lijepu, elegantnu tablicu. Ohoho, pa tu imamo i kazneno djelo! – poentirao je.
-Da, tablica smanjenih dimenzija, ljepša, elegantnije je, u širini blatobrana, nije smjela biti na skuteru od 250 kubika. Ali je bila. I to je otprilike kao da podrežete putovnicu kako bi vam ljepše stala u gornji džep havajke. Ne može!
Nisam tada pravio bitnu razliku između prekršaja i kaznenoga djela, a da stvar bude gora, sudske sam pozive ignorirao, ne s namjerom, doista ne, nego su stizali u pravilu onda kada me nije bilo u Hrvatskoj.
Prvi sljedeći izlazak iz države, a trebalo je to biti jedno potpuno hedonističko putovanje (za Jutarnj list provjeriti što novo nude hoteli u skijalištima u koja Hrvati najciše odlaze – može li bolje?), iako poslovno, stajao me je Remetinca! Da, petak, Bregana, pogled u računalo, vađenje iz auta, čekanje na granici, u graničnom pritvoru, dolazak policijskog auta koji vozi samo u jednom smjeru... U smjeru popišanih madraca i, kako je to lijepo primjetio Zdravko Mamić, u smjeru najgore gastronomije moguće.
Remetinec!
Petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak... Dokle?!
Smijali su mi se „cimeri“ kad su vidjeli da sam zbog podrezane tablice završio s ubojicama, kradljivcima, silovateljima i sličnom „škvadrom“, naravno, sve redom nevinim, također greškom u bajboku.
Utorak mi je, taman kad sam im mislio ponuditi sedam milijuna kuna jamčevine, donio sunce. Besplatno. Pojavio se „šul kolega“ Orsat Miljenić, danas ministar. Izašao sam iz te noćne more, vratio se u život. Petak - sud, oslobođen krivnje. Jer, sutkinja je mislila – pazite sad ovo – da su tablice na skuteru bile ukradene!
Nema veze.
Nekoliko dana potom otišao sam s kolegom Srđanom Vrančićem na ono putovanje, na testiranje hotelskih welnessa i gastronomije.
Život je čudo, zar ne?
Nastavak priče o 12 godina vozačkih nepodopština Dana Figenwalda pročitajte u Auto startu za kolovoz!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.