Još u 1920-ima Nijemci su osmislili koncept povezivanja gradova autocestama. One su Njemačku u '50-ima pretvorile u gospodarskog diva...
Sve je izvjesnije kako ćemo od 1. siječnja plaćati cestarine za autoceste u Njemačkoj. Tako će se ugasiti tradicija besplatne vožnje njemačkim autobahnima, čija je prva dionica izgrađena 1929. godine. Bilo je to na relaciji Köln-Bonn, koja je ujedno poslužila i kao prototip za kasniji Hitlerov program izgradnje autocesta.
Nijemci su prvi uvidjeli važnost povezivanja gradova cestovnim pravcima, čak i unatoč činjenici kako se većina ondašnjega transporta ljudi i dobara odvijala putem željezničkog prijevoza. Prva dionica autoceste, duga 120 kilometara, napravljena je uz pomoć tadašnjega gradonačelnika Kölna Konrada Adenauera i budućega kancelara koji je nakon rata umješnim vođenjem pretvorio tadašnju Zapadnu Njemačku iz pokorene gubitnice Drugoga svjetskog rata u naprednu industrijsku velesilu i pokretača europskoga gospodarskog rasta.
Osim za prvu autocestu, Adenauer je 1929. osigurao i povoljne uvjete za izgradnju tvornice i u okolicu Kölna doveo Ford čiji se Europski centar i danas ondje nalazi. Dolaskom nacista na vlast u 1933. godini započinje opsežni program izgradnje cestovne mreže. Vrijedi napomenuti kako su ondašnje autoceste bile drukčije nego što su to danas. Bile su zamišljene kao ceste s dvije prometne trake u svakome smjeru, međusobno odvojene bez fizičkih prepreka i bile su namijenjene samo prometovanju automobila i teretnih vozila, bez pješaka, biciklista i životinjskih zaprega.
Također, nisu bile napravljene od asfaltne baze, kao što su danas, nego su se radile iz betonskih blokova. Izgradnja mreže autocesta bila je jedan od velikih i megalomanskih planova Adolfa Hitlera, a zahvaljujući propagandi privukla je veliku pažnju javnosti i medija iz cijeloga svijeta.
Veću 1936. godini bilo je izgrađeno 1086 kilometara autocesta na čijoj je izgradnji izravno radilo 130.000 radnika i još 270.000 ljudi u lancu dobavljača materijala i opreme. Osim toga, na rutama izgradnje autocesta nicali su kampovi.
Potkraj tridesetih godina počeo je i razvoj "narodnoga" automobila (VW Buba) koji je trebao udovoljavati potrebama prosječne četveročlane obitelji, kako po pitanju prostora tako i brzine putovanja i potrošnje goriva.
U 1937. godini Njemačka je imala 2010 kilometara autocesta, u 1938. čak 3046, a do 1940. bilo je izgrađeno 3736 kilometara autocesta. Radi usporedbe spomenimo kako Hrvatska danas, u 21. stoljeću, ima 1314 kilometara autocesta!
Krajem tridesetih godina novoizgrađene dionice autocesta služile su i kao poligon za dokazivanje njemačke superiornosti u autoindustriji i tehnici. Nerijetko su novoizgrađene dionice pretvarane u "rennstrecke", odnosno staze za utrkivanje ili obaranje brzinskih rekorda.
Srebrne strijele (Mercedesi) i Auto Unioni (preteča Audija) obarali su brzinske rekorde na javnim prometnicama. Najpoznatija dionica na kojoj su se postizale velike brzine bila je na relaciji od Frankfurta na Majni do Darmstadta, takozvani Reichs-Autobahn A5. Na njoj je 28. siječnja 1938. Nijemac Rudolf Caracciola postigao prosječnu brzinu (na dionici dugačkoj jednu milju) brzinu 432,7 km/h, što je i danas jedna od najvećih brzina ikada postignutih na javnoj prometnici. Vozio je Mercedes-Benz W125 Rekordwagen.
Na istome dijelu ceste, kasnije toga dana, u pokušaju obaranja Caracciolina rekorda poginuo je slavni njemački trkač Bernd Rosemeyer, za upravljačem Auto Union Streamlinera. U prvome pokušaju postigao je brzinu 432 km/h, a unatoč upozorenjima kako se pojačava vjetar, krenuo je u ponovni pokušaj, ali je on završio tragično kada je Rosemeyerov auto, za brzine 400 km/h, proklizao, zbog vjetra a vjerojatno i zbog aerodinamičkoga nedostatka, pa sletio pored ceste zaustavivši se u betonskome nosaču vijadukta. Smrt je bila trenutna, a prvi sljedeći pokušaj obaranja Caracciolina rekorda otkazan je 1940. zbog ratnoga stanja, tako da rekord i danas vrijedi.
Na toj dionici ceste A5 i danas je spomenik Berndu Rosemeyeru. Upravo su po velikim brzinama poznate njemačke autoceste. Naime, iako na većini dionica danas postoje ograničenja, još uvijek postoje manje sekcije Autobahna gdje je najveća dopuštena brzina samo preporučena, no nije i ograničena. Naime, tijekom Drugoga svjetskog rata nacistička vlada uvela je ograničenje brzine na 80 km/h kako bi se štedjelo gorivo, pa je ograničenje brzine kao nacistički relikt ukinuto nakon rata.
Nažalost, svi koji putuju njemačkim autocestama svjedoci su izuzetno velikih gužvi, nerijetko i "staua" dugačkih i stotinjak kilometara, tako da je sve manje prilika i mjesta za postizanje velikih brzina. Mreža autocesta u Njemačkoj danas broji 12.993 kilometra, to je treća zemlja u svijetu po broju kilometara autocesta, iza Amerike i Kine.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.