Prijava
Malo smo se poigrali s tim eventualnim scenarijem iz budućnosti i zamislili kako bi morala izgledati odmorišta, "benzinske", gradovi i sela... Evo što bi sve bilo potrebno
Hrvatska na papiru ima oko dva milijuna registriranih automobila, ali ljeti ta brojka znatno raste. Turisti dolaze u valovima, tranzitni promet se zgusne, lokalni promet ne nestaje nego se samo stisne u isti lijevak. U takvim uvjetima planiranje infrastrukture za električna vozila nema smisla temeljiti na godišnjem prosjeku. Jedini razuman pristup je stres test, scenarij u kojem sustav mora izdržati opterećenje ekvivalentno tri milijuna automobila. A kako bi to izgledalo da su svi električni? Malo smo se poigrali s tim eventualnim scenarijem iz budućnosti i zamislili kako bi morala izgledati odmorišta, "benzinske", gradovi i sela. Naglašavamo da se naš scenarij bavi samo automobilima uz petpostavku da bi kamioni i autobusi koristili neki dugi oblik pogona.
Ključno pitanje nije koliko punjača treba, nego kolika javno dostupna snaga punjenja mora postojati po vozilu. U europskim analizama najčešće se spominju dva referentna scenarija. Umjereni, s oko 1,4 do 1,5 kW javne snage po automobilu, koji pretpostavlja visoku disciplinu korisnika, puno kućnog i poslovnog punjenja te povremena čekanja u špici. Ambiciozniji scenarij cilja 2,4 kW po automobilu i polazi od ideje da infrastruktura mora raditi bez nervoze, bez planiranja u dan unaprijed i bez straha od redova u najgorim danima turističke sezone.
Za razliku od ranijih trendova, struktura mreže više se ne može graditi oko DC punjača od 50 kW. Taj standard ne nestaje potpuno, ali rapidno gubi ulogu na glavnim pravcima. Realističnija struktura za iduće desetljeće izgleda ovako: oko 30 posto ultrabrzih punjača snage do oko 400 kW, oko 40 posto brzih DC punjača od 100 do 180 kW, te preostalih 30 posto AC punjača od 11 ili 22 kW.
U umjerenijem scenariju od 1,43 kW po automobilu, za stres-test brojku od tri milijuna električnih vozila Hrvatskoj bi trebalo oko 4,3 GW javno dostupne snage punjenja. Uz navedenu strukturu to bi značilo približno 38.000 do 40.000 priključaka, s naglaskom na snažnije DC lokacije umjesto masovnog širenja slabih punjača. U ambicioznijem scenariju od 2,4 kW po automobilu govorimo o oko 7,2 GW snage i približno 65.000 do 70.000 punjača, ali s bitno većim udjelom ultrabrzih i brzih DC rješenja. Brojke same po sebi zvuče apstraktno dok se ne spuste na konkretne lokacije.
Autocesta prema Dalmaciji: Odmorište kao mala elektrana
Na autocestama prema moru ne postoji "prosječan dan". Postoji samo špica i ostali dani u godini. Ako je cilj da odmorište tijekom sezone ne postane parkiralište prepuno frustracije, veće odmorište na glavnom pravcu mora funkcionirati kao energetsko čvorište. Realistična konfiguracija podrazumijeva 50 do 70 priključaka, s jasnim naglaskom na ultrabrze punjače. Oko 20 do 25 priključaka snage 300 do 400 kW omogućuje brzo dodavanje dosega za tranzitne putnike. Dodatnih 20 do 25 DC punjača od 100 do 150 kW služi onima koji ne trebaju maksimalnu brzinu ili njihov auto ne podržava veće snage, dok 10 do 20 AC priključaka oko restorana ima smisla za duže pauze i za one koji ne trebaju napuniti mnogo energije.
Takva lokacija vrlo brzo dolazi do instalirane snage od 12 do 15 MW. To više nije "punionica", nego infrastrukturni objekt na razini male industrijske zone koji zahtijeva snažan priključak, lokalnu trafostanicu, pametno upravljanje opterećenjem i, vrlo često, veliko baterijsko spremište za ublažavanje vršnih opterećenja.
Zagreb: pola milijuna auta, svi na utičnici
Ako Zagreb i okolica imaju oko 500.000 automobila, a svi su električni, tada pri čak i vrlo optimističnoj pretpostavci da 60 posto vozila ima privatno ili poluprivatno punjenje (recimo na poslu), ostaje 200.000 vozila koja ovise o javnoj mreži. Ako ciljamo konzervativni omjer jedan javni priključak na 10 vozila, dolazimo do 20.000 javnih priključaka samo za metropolitansko područje. Ako je cilj veća otpornost sustava, taj broj ide prema 25.000.
Struktura je ključna i u idealnom slučaju grad bi bio prepun punjača. Posvuda bi bilo oko 12 do 15 tisuća AC punjača u garažama i na parkiralištima. Također trebalo bi instalirati oko 6 do 8 tisuća DC punjača od 100–180 kW posvuda u gradu. Za normalno i komforno punjenje Zagreb bi trebao i oko 2000 do 2500 ultrabrzih punjača posebno uz obilaznicu i glavne ulaze u grad.
Malo mjesto od 1000 stanovnika: Kako tu izgleda elektrifikacija
Ako mjesto od 1000 stanovnika ima, recimo, 600 automobila, a svi su električni, tada se više ne može govoriti o "simboličnoj infrastrukturi". Čak i ako 70 posto kućanstava ima vlastito punjenje, ostaje 180 vozila koja se redovito oslanjaju na javnu mrežu.
U manjim sredinama punjenje nema funkciju brzine, nego sigurnosti. Realan minimum za mjesto od oko 1000 stanovnika je oko 20 AC punjača od 11 ili 22 kW, raspoređenih kod općine, škole, doma zdravlja, trgovine, ugostiteljskog objekta. Uz to imaju smisla 2 do 3 punjača od 100 do 180 kW na najpraktičnijoj lokaciji gdje ima najviše prometa. Ako je mjesto na važnoj prometnici ili turistički relevantno, tada je opravdan i jedan ultrabrzi punjač, ne toliko zbog lokalnog stanovništva već zbog državnog sustava u cjelini.
A otkud ta silna struja?
U scenariju u kojem su svi automobili električni, ne bi se promijenio samo pogon, promijenila bi se cijela "prometna geografija". Benzinske postaje kakve poznajemo bi nestale, ali ne bi nestala mjesta za "energiju", ona bi se samo raspršila. Umjesto nekoliko velikih točaka uz cestu, punjenje bi bilo posvuda, u garažama, uz trgovačke centre, na parkiralištima, uz autoceste, ispred hotela i u malim mjestima koja danas nemaju ni benzinsku pumpu. Automobil se više ne bi "vozio po gorivo", "gorivo" bi ga čekalo tamo gdje ionako staje. Promet bi se prilagodio energiji, a ne obrnuto, i upravo bi u toj nevidljivoj promjeni punjači postali ono što su benzinske postaje nekad bile, temeljna infrastruktura koju primjećujemo tek kad je nema.
Za kraj ostaje ono često postavljano pitanje, "a otkud toliko struje?" U scenariju u kojem su svi automobili električni, Hrvatska bi morala proizvesti otprilike 7–10 TWh dodatne električne energije godišnje, ovisno o učinkovitosti vozila i načinu punjenja. To je otprike 40 do 50 posto posto današnje ukupne potrošnje struje, što znači da se radi o promjeni razmjera, ali ne o nečemu tehnički nemogućem. U praksi to ne bi značilo "jednu novu megaelektranu", nego kombinaciju izvora. Ekvivalent te energije mogao bi doći, primjerice, iz 3-5 većih plinskih elektrana snage oko 500 MW, ali realniji scenarij uključuje masovno širenje obnovljivih izvora. Otprilike 5–6 GW novih sunčanih elektrana uz 1-2 GW vjetra, raspoređenih kroz državu, već bi pokrilo većinu potreba, uz postojeće hidroelektrane kao ključni stabilizator sustava. Dakle, rješenje postoji.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.