Prijava
Prema izjavama vozača i putnika, u vozilima je temperatura redovito samo šest do deset stupnjeva, bez obzira na dio dana. Zbog toga osoblje radi u zimskim jaknama i kapama, dok se putnici žale na hladnoću
Bečki javni prijevoz trebao je početkom ove zime dobiti važan "zeleni" poticaj. Nakon najava o ubrzanoj elektrifikaciji autobusne flote, Wiener Linien su u prosincu pustile u promet prvih deset vodikovih autobusa na relaciji između Heiligenstadta i Sieveringa. Međutim, umjesto demonstracije tehnološke zrelosti, projekt se od samog početka suočava s kritikama i to zbog problema koje putnici itekako osjećaju na vlastitoj koži.
Prema izjavama vozača i putnika, u vozilima je temperatura redovito samo šest do deset stupnjeva, bez obzira na dio dana. Zbog toga osoblje radi u zimskim jaknama i kapama, dok se putnici žale na hladnoću koja graniči s neizdrživom. Klemens Resch iz bečke FPÖ smatra da se ne radi o izoliranom incidentu, nego o svakodnevnom stanju. "To nije prihvatljivo ni za putnike ni za vozače", izjavio je za austrijski "oe24", dodajući kako se radi o ozbiljnom promašaju projekta koji je trebao biti primjer energetske tranzicije.
Hladnoća u novim autobusima na vodik nije izoliran kvar, nego posljedica načina na koji takva vozila funkcioniraju. Za razliku od dizelskih autobusa, koji kabinu griju otpadnom toplinom motora, vodikovi modeli nemaju izvor topline koji im dolazi "besplatno". Goriva ćelija radi na relativno niskim temperaturama i proizvodi minimalnu količinu topline, pa se za grijanje kabine mora koristiti isključivo električna energija iz baterije. To stvara dva problema: električni grijači u praksi često nisu dovoljno snažni za veliki volumen gradskog autobusa, a sustav upravljanja energijom pritom daje prednost pogonu i zaštiti baterije, što u hladnim danima automatski smanjuje dostupnu snagu za grijanje. Uz to, česta otvaranja vrata na stajalištima brzo hlade unutrašnjost, pa se kabina nikad ne uspije zagrijati na normalnu temperaturu. Zbog te kombinacije faktora putnici i vozači u bečkim vodikovim autobusima trenutno putuju u uvjetima koji više podsjećaju na hladnjaču nego na moderni javni prijevoz.
Problemi ne staju na grijanju. U autobusima je rasvjeta previše snažna, dok su sjedala postavljena neuobičajeno visoko. Kritičari tvrde kako je riječ o nizu propusta koji narušavaju osnovnu udobnost vožnje, bez obzira na pogonsku tehnologiju.
Ovakav razvoj događaja podsjeća na slične nevolje u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje mnogi vodikovi autobusi stoje neiskorišteni. Velika javna ulaganja ostala su bez rezultata, a uzroci se ponavljaju: kompleksna i skupa infrastruktura, nedostatna dostupnost vodika te tehnička nepouzdanost. David Cebon, profesor s Cambridgea tvrdi da se problemi ponavljaju svuda u svijetu: "Imam popis od 27 neuspjelih projekata vodikovih autobusa, uvijek ista priča".
Vodikovi autobusi imaju nesporne prednosti: lokalno ne emitiraju CO2, mogu prijeći 300 do 400 kilometara i pune se gotovo jednako brzo kao dizelski modeli. No njihova izvedivost ovisi o nečemu što mnoge zemlje još nemaju, stabilnoj i dostupnoj infrastrukturi za zeleni vodik.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.