Prijava
Iako mnogi vozači osjećaju frustraciju jer “ne voze koliko misle da voze”, ova namjerna netočnost brzinomjera zapravo im ide u korist
Brzinomjeri u automobilima gotovo nikada ne prikazuju točnu brzinu kretanja vozila. Većina vozača toga je barem nesvjesno svjesna, ako ništa drugo, onda kad na autocesti u istom vozilu, pri ravnomjernoj vožnji od 130 km/h, upale GPS aplikaciju na mobitelu i otkriju da zapravo voze, na primjer, 126 km/h. I premda to na prvi pogled može djelovati kao pogreška vozila, istina je zapravo suprotna: automobil ne griješi, već je tako namjerno podešen. U stvarnosti, svi automobilski brzinomjeri legalno smiju lagati, ali samo u jednom smjeru, pokazujući veću brzinu nego što vozilo zaista vozi.
Razlog za ovu praksu ne leži u nesposobnosti proizvođača da kalibriraju precizan mjerni instrument, nego u zakonu. Na razini Europske unije propisano je da brzinomjer u vozilu nikada ne smije prikazivati manju brzinu od stvarne. Drugim riječima, vozač nikada ne smije biti doveden u situaciju da zbog netočnog mjerenja nesvjesno prekorači dopuštenu brzinu i bude kažnjen zbog tehničke greške automobila. Propisi su definirali granice unutar kojih brzinomjer smije odstupati. Dozvoljeno je da pokazuje do 10 posto više od stvarne brzine, uz dodatna 4 km/h. Tako vozilo koje se stvarno kreće brzinom od 86 km/h, smije na brzinomjeru pokazivati i do 100 km/h i to je potpuno legalno.
No, u današnje vrijeme preciznih digitalnih instrumenata, mnogi se pitaju zašto brzinomjeri uopće imaju potrebu "varati". Povijest ovakve prakse seže nekoliko desetljeća unatrag, u doba kada su se mjerenja temeljila na puno grubljoj tehnologiji. Mehanički brzinomjeri koristili su žičani prijenos do brojčanika, a s godinama i istrošenošću komponenata dolazilo je do sve većih odstupanja. Digitalna era znatno je povećala preciznost, ali problem nije nestao, već se promijenio njegov karakter.
Današnji automobili najčešće mjere brzinu pomoću senzora koji očitavaju okretaje kotača. Sustavi ABS-a i ESP-a, između ostalog, prate broj okretaja svakog pojedinog kotača, a elektronika potom izračunava brzinu kretanja temeljem poznatog promjera kotača. Međutim, tu nastaje problem, jer taj promjer se u praksi mijenja. Kada su gume nove, one imaju točno određen obujam koji odgovara tvorničkim specifikacijama. No kako se gume troše, njihova visina i promjer lagano opadaju, što mijenja i duljinu koju kotač prijeđe po jednom okretaju. Rezultat je da automobil "misli", kako se kotač okreće brže, da se vozilo kreće brže nego u stvarnosti.
Još jedan izvor netočnosti je tlak u gumama. Premali tlak znači da se guma više spljošti i time dodatno mijenja efektivni promjer kotača. S druge strane, ugradnja guma s većim profilom ili većih naplataka također utječe na duljinu hoda po okretaju kotača, što može uzrokovati da automobil u stvarnosti vozi brže od one brzine prikazane na instrumentima.
Kako bi izbjegli mogućnost da automobil slučajno pokaže prenisku brzinu, proizvođači namjerno ostavljaju sigurnosnu granicu u kalibraciji brzinomjera. U pravilu, oni pokazuju između 3 i 7 posto više od stvarne brzine, a kod nekih modela i do 10 posto. Sve dok ne prijeđu zakonski maksimum od 10 posto plus 4 km/h, proizvođač je u potpunosti u skladu s regulativama.
Ovaj efekt može se vrlo lako uočiti usporedbom s drugim izvorima mjerenja brzine, primjerice, putem GPS-a. Današnji pametni telefoni i navigacijski uređaji koriste podatke više satelita kako bi izračunali vašu stvarnu brzinu kretanja, neovisno o vozilu. Budući da GPS brzinu izračunava temeljem vremena koje je vozilu trebalo da prijeđe određenu udaljenost, potpuno je imun na veličinu kotača, tlak u gumama i ostale varijable. U optimalnim uvjetima, GPS brzina je najprecizniji pokazatelj kretanja. No i GPS ima svoje slabosti. U urbanim sredinama, gdje su visoke zgrade, ili u tunelima i gustim šumskim područjima, signal se može odbijati, gubiti ili miješati, pa se tako događa da u kratkim vremenskim intervalima brzina “skače”. Zato se GPS u praksi i ne koristi za mjerenje brzine auta, odnosno prikaz na ploči s instrumentima, iako je to danas tehnički moguće i jeftinije od solucije koja se trenutno koristi.
Iako mnogi vozači osjećaju frustraciju jer “ne voze koliko misle da voze”, ova namjerna netočnost brzinomjera zapravo im ide u korist, jer smanjuje vjerojatnost da će nesvjesno, ali i svjesno, prekoračiti ograničenje. Sustavi poput tempomata i radarskih asistencija također su kalibrirani prema brzinomjeru, što znači da su i oni "sigurnosno podešeni" da ostanu unutar zakonskih granica, bez obzira na razlike između stvarne i prikazane brzine.
U konačnici, razlika između stvarne brzine i one koju vidimo na instrumentima rezultat je kombinacije zakonodavne regulative, tehničke nepreciznosti i opreznosti proizvođača. To nije slučajna greška, nego sustavno implementirano rješenje koje, premda zbunjuje neke vozače, ima važnu sigurnosnu ulogu.
Koliko konkretni modeli lažu?
Na primjer, kod Volkswagena Golfa 8 pri vožnji tempomatom postavljenim na 130 km/h, GPS aplikacija pokazuje stvarnih 124 do 126 km/h, ovisno o stanju guma i tlaku. Kod Škode Octavije, s istim postavkama, stvarna brzina se najčešće kreće oko 125 km/h, što je razumljivo jer automobili koriste praktično identičnu tehnologiju koja je jednako kalibrirana. Mazda CX-5 pokazuje svega 3 do 4 km/h više od stvarne brzine, pri 100 km/h na brzinomjeru, stvarna brzina je 96 do 97 km/h. S druge strane, kod Dacie Duster prošle generacije razlika je izraženija, pri 90 km/h na brzinomjeru zapravo vozite samo 83 km/h. BMW Serije 3 prikazuje oko 5 km/h više od stvarne brzine pri 100 km/h, dok kod Audija A4 razlika može biti i do 7 km/h pri većim brzinama. Dakle, noviji modeli ne lažu mnogo, no kod modela starijih od otprilike 20 godina, odstupanja mogu biti mnogo veća, kod nekih čak i 20 do 30 km/h pri maksimalnoj brzini.
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi u raspravu.